Maes terapija

Informacije preuzete iz osobne korespondencije s J. P. Maesom (2015).

Kod djece sa cerebralnom paralizom došlo je do10286833_1433661510227570_5234700392280292564_o oštećenja u mozga u ranom stadiju njegova razvoja. To oštećenje uzrokovano je različitim čimbenicima (krvarenje, infekcija…). Takva djeca i djeca sa sličnim neurološkim stanjima razvila su neke atipične obrasce koordinacije kako bi bila uspješna u izvršavanju različitih zadataka te interakciji s okolinom, a koja su odraz onoga što se događa u njihovom mozgu. Pojedini oblik cerebralne paralize razvit će se ovisno o tome koji dio mozga ne funkcionira normlano Npr. Oštećenje u području cerebeluma može dovesti do ataksije. Maes terapija je koristan terapijski pristup toj populaciji djece jer ovim pristupom dolazi do promjena u samom mozgu djeteta. Djetetu dajemo mogućnost da uči nove strategije kretanja.

Kada promatramo djecu sa cerebralnom paralizom i sličnim neurološkim stanjima možemo primjetiti da su atipična u svojem načinu kretanja npr. Dijete s atetozom koje je u supiniranom položaju da bi odiglo glavu od podloge napravit će fleksiju u laktovima i ručnim zglobovima zbog toga što se na taj način lakše odupire od podloge. Njihovi obrasci koordinacije se mogu mjenjati iako je oštećenje mozga koje ih uzrokuje trajno. Također možemo primjetiti da imaju atipični tonus koji varira ovisno o kompleksnosti zadatka kojem je djete izloženo. Ono što radimo u Maes terapiji je da prije početka provođenja terapije promatramo dijete i analiziramo njegovo kretanje – promatramo koje vještine ima razvijene, koje nema, je li selektivno u korištenju onih koje jesu razvijene npr. Mogućnost rotacije kralježnice u svakom njezinom segmentu, koristi li jednu vještinu u više različitih kombinacija (npr. fleksija koljena prilikom hodanja, penjanja na stepenice), na koji način aktivnost jednog dijela tijela uzokuje promjene u drugom dijelu tijela, alignment. Sve te informacije dobivene iz analize stavljamo u okosnicu Maes terapije (ljestivce) te prema tome kreiramo terapijski postupak.

Ovim oblikom terapije dajemo djetetu mogućnost da uči nove vještine, a samim time i nove obrasce kooridinacije koje će mu s vremenom omogućiti da postane uspješno u izvršavanju kompleksnijih zadataka. To učenje događa se kada dijete dovedmo u određenu situaciju za koju ono samo mora pronaći rješenje. Na taj način u principu facilitiramo djetetov mozak da nađe rješenje za pojedinu situaciju na način koji je drugačiji od onoga koje je prije koristilo. Ako dijete ima atipična rješenja problema, zaustavljamo ga u tome i postepeno nudimo mogućnosti za nova rješenja. Pri tome moramo paziti na stupanj kompleksnosti zadatka. Kompleksnost zadatka ovisi o njegovim komponentama te o svakom djetetu indvidualno. Da bi postigli bolju kvalitetu izvođenja zadatka u cijelosti moramo postići kvalitetnu izvedbu njegovih segmenata. Odabir zadatka ovisi o vještinama koje djete posjeduje. Ako ga dovedemo pred zadatak za koji ono nema vještine, stavit ćemo ga pod preveliki pritisak i bit će neuspješno. Sljedeći put kada ga dovedemo pred taj zadatak ono se neće truditi pronaći rješenje. Bitno je i da ne smanjimo previše kompleksnost zadatka jer će dijete tada izgubiti motivaciju. Ponekad kompleksnost zadataka reguliramo smanjenjem njegovih komponenti, a ponekad modificrainjem okoline u kojoj se provodi terapija jer tako smanjujemo posljedice neuspješnosti. Npr. Djetetu kojem je problem popesti se ne klupicu, okolo ćemo postaviti strunjače jer ako padne, past će na strunjače. Atipični tonus također može biti odraz prekompleksnog zadatka npr. Djete kojemu je problem biti u sjedećm položaju i koristiti ruke, povećat će tonus u nogama. Regulacija kompleksnosti dovest će do regulacije tonusa muskulature.

Kroz Maes terapiju također povećavamo djetetov repertoar pokreta – učimo ga mnoštvu separiranih pokreta koje onda može kombinirati u različitim situacijama. Važno je da dijete može biti selektivno u pokretanju. Npr. Ako s djetetom radimo samo stajanje ono neće biti sposobno stajati i šutnuti loptu. Stoga moramo raditi na što većem broju kombinacija pokreta. Ako djetetov mozak ima sposobnosti kotrolirati veći broj kombinacija postići ćemo povećanje kvalitete pokreta. Sve te kombinacije dobit ćemo različitim asimetričnim položajima i pokretima u sve tri dimenzije. Trodimenzionalni pokreti također pridonose povećanju kvalitete pokretljivosti. Za mnogu djecu simetrija je lakši način na koji nešto rade i ponekad upravo zbog toga izgledaju atipično.

Time što mjenjamo djetetove obrasce koordiancije, mjenjamo mu i alignment. On je vrlo dinamičan i ne daje uvijek ekstenzijske obrasce koordinacije. On je priprema za aktivnost koja će se dogoditi. Govori nam o strategiji djetetova kretanja. Ponekad alignment ne dozvoljava djetetu da bude selektivno. Ako želimo da djete nauči da takav alignement tijela ne funkcionira možemo ga staviti u još gori alignemnt. Mijenjanje alignmenta je također dio onoga što moramo promjeniti da bi djete bilo selektivnije u kretanju. Ako djetetu ne dozvolimo promjenu alignementa, ne dozvoljavao mu ni promjenu neželjenih obrazaca koordiancije. Ako djete ima probleme s vidom ( npr.strabizam) mjenjanjem alignementa utječemo i na poboljšanje tog problema jer su pojedini problemi s vidom povezani sa koordinacijom. Pri provođenje Maes terapije bitno je djetetu omogućiti puno promjena položaja i puno kombinacija pokreta jer je upravo to ono što nedostaje u kretanju djeci sa cerebralnom paraliziom. Pri tome hendling koristimo za potporu i usmjeravanje. Hendling nam također služi i u svrhu komunikacije s djetetom. Ako ono radi nešto što je dobro, naše ruke će mu dati potporu u tome, ako radi nešto što nam se ne sviđa maknut ćemo svoje ruke te mu na taj način dati do znaja da ne želimo takav obrazac pokretanja. Tada terapeut gradi odnos s djetetom. Važno je da dijete ima povjerenja u terapeuta kako bi ga terapeut mogao uspješno voditi kroz terapijski proces.

Svaki od oblika cerebralne paralize ima svoje karakteristike na koje gledamo sa drugačijeg stajališta od onog koji nam nudi klasifikacija na temelju tonusa npr. Kod atetotičnog oblika cerebralne paralize njihove kretnje nisu nevoljne , već su one ono što je dijete razvilo da bi bilo uspješno u kretanju, također kod njih jedna grupa mišića – antagonisti ne sudjeluju u aktivnosti, a da bi uspješno odradili aktivnost i kretali se na manje atipičan način potreban ja aktivnost i agonista i antagonista. Takvo drugačije gledište na pojedine oblike cerebralne paralize daje nam mogućnost za sveobuhvatniji pristup terapijskom postupku.

Maes terapija veliku važnost pridaje igri i odabiru igračaka. U terapijski postupak bitno je uključiti igru da bi se djetetu održala motivacija. Tako djetetu dajemo smisao njegova kretanja. Ako od njega zahtjevamo samo pokret ono neće znati zašto se kreće. Pri odabriu igračke moramo imati na umu da ona ne smije biti preuzbudljiva za djete ali dovoljno zanimljiva da održi motivaciju. Takđer moramo paziti da djete ima razvijene vještine koje su mu potrebne da bi odradio zadatak zadan igračkom.

Ono što maes terapija pruža djetetu sa cerbralnom paralizom je mogućnost učenja novih načina pokretanja. Djeca imaju prirođenu potrebu za kretanjem i istraživanjem prostora oko sebe. Ovim oblikom terapije dajemo im mogućnost da tu svoju potrebu zadovolje na kvalitetniji i raznovrsniji način od onoga koji su razvili. Sami pronalaze riješenja za situacije u koje ih dovedemo, a s obzirom na vještine koje imaju razvijene ta riješenja mogu kasnije primjeniti u nekim drugim zadacima. Djeci je terapija zanimljiva jer se koriste igračke te im se na taj način povećava motivacija za kretanjem. Djecu ne dovodimo u situacije za koje nemaju razvijene sposbnosti te im na taj način umanjujemo strah od neuspjeha. Promatramo ih i analiziramo u cijelosti, tražimo uzrok i posljedicu njihova kretanja, ne svrstavajući ih u strogo zadane okvire raznih klasifikacija. Kada sve to uzmemo u obzir Maes terapija je vrlo kreativna metoda učenja kretanja kojom možemo postići uspjeh kojim će biti zadovoljni i dijete i terapeut.

Iva Barić, bacc. physioth