Draga mama, sretan ti rođendan!

Ponekad se nađem u društvu, djeca trče na sve strane. I onda krenu priče o porodu, trudovima, dojenju, puzanju, hodanju, spavanju, neprospavanim noćima, vrtiću, hranjenju, i da dalje ne nabrajam. Pokušavam biti pristojna, sudjelujem, tek toliko onako da se i ja malo uključim.. Jer iako stvarno imam puno toga za reći o svemu tome…

Zbog svoje struke vrlo dobro sam upoznata s dječjom razvojnom psihologijom, ali ne osjećam se dovoljno kompetentnom da dijelim savjete drugima. Tko zna kako bih se ja ponašala i kako bih ja neke stvari doživljavala da eto, nemam drugih i drugačijih briga na pameti.

Zbog Laveka dobro prepoznajem odstupanja u psihomotornom razvoju, čak mi je ponekad dovoljno da primim neko djetešce na ruke par sekundi i odmah osjetim tonus svakog djelića tijela – je li hipo, hiper ili normalan.

Tako da sve što kažem je:

Porod – carski rez.

Trudovi – što je to?

Dojenje – zaboravi, zbog Lavekove hipotonije nemoguća misija.

Puzanje – još i danas teško.

Hodanje – s 4 i pol godine.

Neprospavane noći? – mislim da prvih 5 godina nisam spavala.

Hranjenje? – kad je Lavek bio mali, dnevno 8 sati samo na to.

Jedna rečenica dovoljna svima, ja sam sudjelovala. Ne želim druge daviti, a iskreno, to i nisu baš moje teme. Nije da mi je teško o tome govoriti, dapače, nego jednostavno sam toliko bila u tome i samo u tome da mi je drago da je sada to iza nas i da nemam više tih briga.

No, postoje teme koje mi ne padaju baš tako lako. Na kojima se malo zagrcnem jer nemam ama baš ništa za reći.

Svatko se voli hvaliti svojim Lavekom, uspjesima, dostignućima, crtežima, medaljama, utakmicama, engleskim, gitarom, tenisom, pokusima iz fizike, lektirama,…

Pa pokazuju crteže za Božić, čestitke za Majčin dan, rođendan…

Tad se javi onaj osjećaj. Negdje duboko unutra, iza želuca, prema tamo nekom kralješku. Nije to bijes, daleko od ljutnje, nije to ni tuga, još manje ljubomora. Taj osjećaj nema ime.

Ja nemam što ispričati, još manje za pokazati. Ja sad tu više ne pripadam.

I zato sam si ove godine rekla – Lavice, neće to biti više tako, napravit će i tebi Lavek nešto za rođendan! Pa ćeš i ti imati što za ispričati i za pokazati! Možeš i ti to, samo ti treba malo mašte i malo truda. Sve se može, ako te to veseli.

I tako ja s Lavekom otišla u dućan, odabrali smo lijepe srebrne naušnice, one viseće, s malim srčekom na kraju. Prekrasne!

Kad smo došli doma, posjela sam Laveka za stol, stavila papir pred njega, olovku u ruku i krenula pisati. Njemu je to bilo beskrajno smiješno i zabavno, pažnja doduše na plafonu, ali s malo borbe, hrpu zafrkancije uspjeli smo i to. Tada sam sve to lijepo spakirala u poklon vrećicu.

I tako je svanuo novi dan. Moj rođendan. Sad još samo trebam dobiti poklon. Odvela sam Laveka u sobu, stavila mu u ruku vrećicu i brzo otrčala u kuhinju. Samo treba doći za mnom i dati mi vrećicu. Nadam se da će tako i ovaj put, da neće na tom dugom putu ispustiti vrećicu, ili je potrgati, ili odlučiti sjesti na kauč.

No, za moj rođendan, Lavek je došao i s ogromnim osmjehom mi predao malu vrećicu. U njoj kutijica. Otvorila sam kutijicu, a kad ono, prekrasne srebrne naušnice, viseće, s malim srčekom na kraju.

• Hvala ti Lavek, divne su!

U vrećici je bila i čestitka. Srce mi je veliko kao kuća! To je od mojeg Laveka!

• Draga mama, sretan ti rođendan. Tvoj Lavek.

Do sljedećeg puta, ljubi vas

Lavica.