Terapija ili igra
Zapinjem… slabo mi ide. Već neko vrijeme ne znam ga izvući iz njegovih interesa i tek kratko ga uspijem uključiti u druge aktivnosti. Nikako ne uspijevam ući u njegov interes. Odbija uključivanje i ono što mi dopusti ne bude mu dugo zanimljivo i ode. Vidim da mi dijete odrasta, ali čini mi se da odrastanje mene kao mame nije u korak s njegovim odrastanjem.
Nedavno sam imala priliku više dana igrati se sa svojim kumčetom i ispitivala sam svoje umijeće igranja. Za mene je igra aktivnost koju sam morala nanovo otkriti i ponovno zavoljeti i ponovno s njome dane ispuniti. Jednom prilikom na edukaciji za roditelje djece u PSA bila je jedna divna i topla rehabilitatorica. Vidjelo se da voli djecu i uživa u radu s njima. Tema je bila igra i premda je pokušavala skriti vidjelo se blago njezino neshvaćanje kako nama roditeljima igra je zapravo izazov. Ja spadam u skupinu ljudi koji su zaboravili igrati se i otkriti ponovno dijete u sebi zahtijevalo je dosta vremena i opet sam tu vještinu postupno gradila. Kad sam prvi put čula kompliment da sam kao teta u vrtiću osjećala sam se kao da sam dobila lentu pobjede.
I tako, igrajući se s tom dragom bebicom pa sa svojim Mihaelom pa sa nešto starijom kćerkicom M, morala sam izvagati tko što može u tom trenutku. Za mene je to bilo iscrpljujuće žongliranje. U igri sa kćerkicom M shvatila sam da izbjegavam piti imaginarne čajanke i raditi piknik u dnevnom boravku s lutkama i da više volim raditi s njom kolaže, kuhanje i slične rukotvorine, a Mihaela naveliko potičem imaginarnoj igri i živim za trenutak da s njim popijem takav čaj. Trebalo mi je da se zaustavim i da si priznam da sam igru zavoljela kao terapiju. Služi mi da doprem do sina, a ne da se zabavim sa sinom.
I sada zapinjem. Dolazim u fazu da mnoge igre trebaju ići u kutiju kao nešto što smo prerasli, svladali, naučili. Meni su te igre predstavljale način i sigurnost kako doprijeti do sina. Sad trebam otvoriti novu kutiju, otvoriti nove izazove. Zvuči neobično, da pored Googlea, Pinteresta i raznih FB grupa ne možeš pronaći ideje za igre, no stvar nije u ideji nego u izvedbi. Ponekad su mi te ideje kao konačno rješenje matematičkih zadataka. Treba postupak znati izvesti. Treba znati da dijete s određenim poteškoćama u tome uživa i osjeća se motivirano da istražuje, imitira, znakuje i da razvija združenu pažnju.
Probat ću se vratiti osnovama, pronaći sad malo starije dijete u sebi, naučiti novu vještinu malo zrelije igre. Ponovno sam na jednoj vrsti svog početka i zbilja se nadam radi Mihaela novoj lenti pobjede. Ova pobjeda će biti teža nego prethodne, zahtijeva više moje snalažljivosti i zaigranosti. Premda nije kao osvajanje Nobelove nagrade, meni borba sa združenom pažnjom moga sina, povećanje znakovnog vokabulara, usvajanje novih motoričkih i logičkih vještina predstavlja “problem”, a jedino rješenje je sjesti i igrati se 
Wish me luck