Rado se sjećam dana kad je Lavek išao u vrtić. Bio je to prekrasan vrtić, s toliko toplim tetama, program je bio za poželjeti, nema gdje nisu bili i išli – kazališne predstave, koncerti, zoo, Botanički vrt, izložbe… Pričale su se priče svaki dan, pjevalo, plesalo.. Baš ono što je mom Laveku trebalo – da se osjeća prihvaćenim i voljenim. Njemu, mazici maloj to je godilo samo tako.

I onda jednog dana, dođem ja po Laveka i kaže mi teta:

  • Jedno dijete ima uši. Bilo bi dobro da Laveku za svaki slučaj pregledate kosu i operete sa šamponom protiv ušiju.

Ništa strašno. Kao mala, imala sam podstanare. I tada nije bilo svih tih preparata, a niti strojčeka za rješavanje „situacije“. Mama mi je posipala neki otrov na kosu, zamotala , malo smo pričekali i onda smo ih lovili. Ja sam u međuvremenu izletjela na balkon i vikala – Cuced, cuced, opet imam podstanare! I to je to. Stvar je bila riješena.

No, da se ja vratim na svog Laveka. Njemu je u međuvremenu narasla poljepša grivica i nije mi baš bilo drago da se sad moramo boriti s nekim tamo dosadnim bubama, a pomisao da bi mu tu krasnu grivicu trebali ošišati… Ali, onda sam shvatila – pa to je trenutno najmanji problem, Lavice!

I otišla ja u ljekarnu i s najvećim mogućim osmjehom na svijetu rekla:google images

  • Šampon protiv ušiju, molim!

Teta u ljekarni me jako čudno pogledala. Ne znam, možda je navikla da takve stvari traže na histeričan, ljut, nervozan način, jer eto, sad mi baš to i ne treba, pa sam jako ljuta i frustrirana jer mi dijete ima uši i sad moram svašta nešto izvoditi da to riješim..

I onda uleti neka koja zvuči sretno što joj Lavek možda ima uši?

Da, konačno trebam iz ljekarne nešto što treba i većina drugih! Jeee, konačno nešto normalno! Ne trebam doznake za to, ne trebam posebno naručivati, nisu to kateteri za čišćenje nosa, nisu maske za kisik, nisu kanile, nisu posebni flasteri koji će Laveku oderati pola lica kad mu zalijepim te kanile, nije posebna hrana, ne trebam recept..

Da, trebam jedan obični šampon protiv ušiju! I jako sam sretna što eto, baš taj šampon trebam!

Lavek na kraju nije imao uši. Ali ja sam po tko zna koji put puno naučila iz toga.

Postoje stvari oko kojih se isplati uzrujavati i postoje one koje ne zahtijevaju toliko energije. Prihvatiš, riješiš najbolje kako znaš jer to ipak možeš riješiti i ideš dalje. Odvojiti „probleme“ od Problema. Jer „problem“ je danas tu, sutra mu se smiješ. I kad shvatiš da te čeka još toliko toga, da trebaš snaga svih vrsta, one psihičke, fizičke, emocionalne, kad shvatiš da ima i Problema oko tebe, tada s osmjehom najvećim na svijetu uđeš u ljekarnu i kažeš:

  • Šampon protiv ušiju, molim.

Do sljedećeg puta ljubi vas

Lavica.