Mama pita puno pitanja jer je učiteljica…

Tu rečenicu neću nikada zaboraviti. Naravno, promijenila je puno toga kod mene.

Kad je Lavek imao par mjeseci, trebao je u bolnicu na jednu operaciju u općoj anesteziji. Naravno, trebali smo kod anesteziologa na pregled. I tada je ona zaključila da se Lavek ne ponaša kako bi se trebao ponašati za svoju dob i da nas ne pušta u anesteziju prije kompletne neurološke obrade.

Meni tada ništa nije bilo jasno, nisam imala pojma o ničemu. Znala sam da je neuropedijatar doktor za mozak. Da, zvučalo mi je grozno – što sad nije u redu s Lavekovim mozgom? Ali ja tada niti nisam imala nikakve ideje što bi to sve moglo biti u krivu s Lavekovim mozgom.

Budući smo bili u već u bolnici, odmah smo išli na pregled kod neuropedijatra koji je uključivao i ultrazvuk mozga. I tako mi došli na taj pregled, polegla ja Laveka na krevet, bila je doktorica i valjda medicinska sestra.

Ja s Lavekom kod neuropedijatra. Nakon kratkog i neformaInog razgovora, tko ste, što ste, odakle ste, pregled krene. Totalna tišina, svi su koncetrirani na neke sivo-crno-bijele slike, ja isto gledam mada nemam pojma ništa osim da je to Lavekov mozak.

I onda:

• Aha, vidiš.
• Aha, vidim.

Ja kao da ne postojim. Naravno, pitam:

• O čemu se radi?
• Ma nekakve ciste, odgovori ona mrtva hladna jer ipak ona to gleda svaki dan pa misli da moze razgovarati na način kao i da je to i meni sasvim normalno.

Meni se noge odsjekle. Prvo, moram na pregled s Lavekom kod doktora za mozak, a sad još i ima nekakve ciste na mozgu. To postoji?

I jedno jedino pitanje koje mi je palo na pamet, a i činilo mi se najlogičnije u tom trenutku:

• Jel’ to opasno?
• Ah, mama pita puno pitanja jer je učiteljica, odgovori sestra.

Naravno, taj odgovor me totalno zablokirao i ja više nisam znala niti kako se zovem, a kamoli da smislim još kakvo suvislo pitanje. I otišla s Lavekom nazad na odjel.

I dalje u šoku, nemam pojma što to znači, za posljedice, tada nije bilo interneta na mobitelu bilo gdje i bilo kad.

I sva sreća, došao je kirurg na čijem smo odjelu bili i lijepo mi sve objasnio što su ciste na mozgu, kako nastaju, ima li posljedica. To mi je objasnio kirurg, ne neuropedijatar kako je i za očekivati.

Što je taj događaj promijenio? Puno toga. Rekla sam si da me više nikada nitko neće tako uspjeti ušutkati. Tako da još i dan danas nakon 11 godina u svaku ordinaciju, ured, instituciju dolazim s papirom i napisanim pitanjima. Dobro se pripremim. Pa neka govore što hoće, tipkaju, javljaju na telefon, ja se uvijek vratim na svoj šalabahter. Ne dam se smesti.

U početku sam se čak i ispričavala – oprostite, ja ne izlazim van dok to sve ne prođemo. Danas su se svi već navikli na to, odgovore na jedno pitanje i strpljivo čekaju drugo.

Što se tiče medicine, savladala sam dosta toga, jedan doktor je čak i mislio da sam po struci nešto vezano za medicinu. Super, jelda?

A na neki način, zapravo sam i zahvalna što mi se to dogodilo jer sam odmah na početku shvatila kakva me borba čeka i kako se trebam postaviti. I da je preda mnom puno učenja i istraživanja.

No, da se ja vratim na odgovor koji sam dobila i da konačno odgovorim onako kako sam trebala prije 11 godina:

Draga moja, ja ne pitam puno pitanja jer sam učiteljica, ja pitam puno pitanja jer sam mama, jedna od onih Lavica. Dobro ih poznajete.

Do sljedećeg puta ljubi vas

Lavica.