Obično, ni po čemu posebno roditeljstvo
„Ne znam, mama, ja zbilja ne znam što bih učinila na vašem mjestu“ kaže mi nama draga teta iz jedne poliklinike. „To je jako nezgodno, ali morate!“ nastavi ona. Udahnem i ne mogu da se ne zapitam ako ona s toliko iskustva i znanja ne zna kako postupiti, Bože dragi hoću li ja znati donijeti ispravnu odluku.
Završili smo s terapijama i krenuli dalje po slijedećim aktivnostima, no sve je nekako bilo sivo i manje lijepo i to sve zbog tog osjećaja, te potrebe da donesem najispravniju odluku. Situacija je da možda istraumatiziram dijete i prisiljavam ga da nosi aparatiće dok vrišti iz petnih žila, molećljivo tražeći spas i utjehu u mom naručju… nakon dvije godine borbe sa sluhom došli smo do ovog (ne mogu, a da se ne osjećam poraženo) ili ustrajati i nadati se da taj plač utihne zbog moje dosljednosti i truda da pokažem da zvuk krije mnoštvo ljepote, melodije, jasnoće… Pitam se čija je to odluka, moja ili njegova?
Dok sam se preispitivala i tražila savjeta od svake njegove tete sa terapija znala sam da sam odluku već donijela. Pustila sam tu misao i posvetila se senzornoj terapiji, radnoj terapiji, traženju termina kod neurologa i moram priznati da sam čeznula u cijeloj ovoj priči za malo normalnosti, za malo sveprisutnog i prosječnog, za malo ničeg posebnog. Čeznula sam za takvim odlukama.
Zapletena u te emocije i preispitavanje više svojih nego sinovih snaga hodala sam do auta još mozgajući gdje sam stavila pužnicu, da li je daljinski govornog procesora na mjestu, jesam li ponijela uputnice i natuknice za pitanja, jesu sve sličice od PECSa tu i da naravno… vječno pitanje gdje su mi ključevi od auta ;-))) i podignuvši pogled prema djeci ugledam najdivniji prizor.
Braco Mihael i seka M se drže za ruke i šetaju sami… bez mene! Seka u svojoj dječjoj nježnosti pokazuje bratu parkić i znakuje mu imena sprava. Maleni Mihael sve prati i sa sekom ostvaruje divnu socijalizaciju. Njih dvoje kao veliki, a tako mali. Promatrala sam ih dugo sasvim tiho da ničim ne poremetim meni ovaj sveti trenutak. Odvrtio se film svih pokušaja socijalizacije, da gleda seku u oči, da joj pruži igračku i da zajedno grade igru, da se zagrle i počupaju, da čine što brat i seka čine. Odvrtio se film usmjeravanja Mihaela gdje je auto, da ne zapinje od najmanji kamenčić i da hoda samostalno bez da ga požurujem ili usporavam i svako 10m nosim, da ne bježi na cestu i da prati mamu bez da je drži za ruku… Puuuno smo napredovali u ove 2 godine.
I evo.. napokon nešto normalno, sveprisutno, reklo bi se – ništa posebno. „Naravno“ da će se brat i seka držati za ruke.
Osmjehnem se zadovoljno što imam priliku biti roditelj u jednoj normalnoj, možda ništa posebnoj situaciji.
;-))))