Nogometaši i visibabe

Bio je to zanimljiv period. Svega pomalo, napretka u jednom i regresa u drugom. Strepila sam nad svakim korakom natrag, glumeći detektiva ne bih li otkrila neki krivi potez, možda njegov zamor, nedostatak ili višak rada… jer “mora” postojati krivac.

S druge strane, silno sam se veselila svakom napretku. Bilo je onih malenih, ali vrlo dragocjenih, i onih velikih, ponekad prijelomnih.

Često sam znala osjetiti monotoniju i sivilo svakodnevnice živeći kao mama koja je ostala doma, ali uhvativši se ukoštac s autizmom počneš živjeti određeni vrtuljak događaja i emocija. Teško da i jedan dan sliči onom prethodnom.

Jedan od takvih dana je bio kada je Mihael sa svom pažnjom pratio sestru kako se igra s loptom. To je bilo toliko zanimljivo da više nije bilo važno što mu je oduzela loptu. Poučena iskustvom, povukla sam se da vidim rasplet događaja. Seka je svašta izvodila, nogomet i košarku i čak malo tenisa, sve u isti tren. Zabavljali su se, premda je Mihael u cijeloj toj priči bio malo postrance. Došavši na red za loptu, silno ju je htio lupiti nogom kao sestra, no nije znao kako.

Tako jednostavna radnja… a tako teška. Moraš znati stajati na jednoj nozi, biti u ravnoteži, savršeno osjećati nogu, imati osjećaj udaljenosti lopte od tijela, i znati koliki zamah treba da lopta poleti… svašta nešto treba znati oko te lopte. Došla sam, pomogla sam mu stajati na jednoj nozi, i pridržavajući drugu nogu lupili smo tu kompliciranu loptu i odletjela je daleko Salve smijeha, pa opet i opet. I još vježbamo. Pitala sam se koliko sitnih, dječjih radosti ovom malenom dječaku predstavljaju određene prekretnice. Penjati se uz ljestve, povlačiti uže, okrenuti ključ u bravi, ljuljati se sam na ljuljački, staviti i promiješati kakao u mlijeko… sve su to zadaci, a ne sitnice.

Nedugo nakon toga, prve tople zrake sunca izmamile su nas van prema obližnjoj livadi. Putem nas je čekalo mnoštvo visibaba, sve jedna do druge. Privlačim Mihaelov pogled prema tom malom zimskom čudu, i on spremno uhvati brati cvijeće. Evo jedna “sitnica” koja nije zadatak Pokušavajući mu pokazati znak za cvijet i privući ga da pomiriše, dobila sam visibabu u usta, želio je da je probam kao i on. I u svoj toj radosti, najviše sam bila sretna radi njegove spretnosti, shvaćanja i ponajviše sudjelovanja. Cijeli izlazak vrtio nam se oko visibaba i baš je bila šteta što nismo ponijeli onu “zločestu” loptu. Motiviraju takvi trenutci i u tim sitnicama čitaš puno više od onog što vidiš, i nije ti potrebno glumiti detektiva ili tražiti krivca za taj polet. Vidiš ga u tih 116 cm

Koliko god bilo teško prolaziti bilo kakav regres, i gristi se zbog eventualnih uzroka, ništa, ali baš ništa ne može umanjiti radost zbog svakog koraka naprijed. Tih dana smo se možda manje gledali u oči, teže komunicirali, i nismo učili predviđene zadatke, ali zato smo učili stajati na jednoj nozi, šutirati loptu, i brali cvijeće za mamu… pa makar za degustaciju