5 razloga zašto senzorna integracija treba biti Vaš životni stil

play learn together clip art
photo credit: fabianacarters.blogspot.com

Obično predlažemo roditeljima da dovode svoju djecu na terapiju dva puta tjedno. Radimo individualnu evaluaciju tako da prijedlog o učestalosti terapije nije isti za svu djecu, ali najčešće ipak ispadne dva puta tjedno. Senzorna soba je velika, ima mnogo stvari u njoj i ponekad može biti previše podražaja za dijete. No, to je terapija. I super je! No, ako mene pitate, senzorna integracija bi trebala biti životni stil. Bez obzira je li Vaše dijete tipičnoga razvoja ili ima razvojne teškoće. Dva sata tjedno jednostavno nisu dovoljna. Samo malo znanja o tome kako djeca reagiraju na neke podražaje može Vam dati puno saznanja o ponašanju djece. Na primjer: znali biste obrazložiti zašto djeca često hodaju po rukohvatu i okviru kauča u Vašem dnevnom boravku, zašto se mogu spustiti i 100 puta niz tobogan te im i dalje nije dovoljno ili zašto se mogu vrititi u krug na vrtuljku u parku, a da im ne pozli.

  1. Roditeljima koji znaju ponešto o SI, odgovori na ova pitanju ne predstavljaju misterij te im je roditeljstvo još veći užitak. Bar je, meni.
  2. Uživam gledajući kako moj mali dječačić istražuje svoje tijelo. Ne živciram se kao većina majki prvorotki, smirena sam kao roditelj jer razumijem kroz što prolazi moja beba.
  3. SI je odlična za Vaše dijete, ali je dobra i za Vas same. Mozak nas odraslih nije baš tako lako “promijeniti”, ali nije ni nemoguće. Kada sam počela raditi u senzornoj sobi, pozlilo bi mi nakon već 3-4 kruga na ljuljačci, a sada nakon nekoliko godina mogu napraviti barem 10ak krugova. Također nisam mogla pisati ili čitati poruke ma svom telefonu prilikom vožnje u autobusu ili autu, a sada nemam apsolutno nikakvih problema s tim.
  4. Povrh svega toga, kao roditelj postanete puno kreativniji jer morate pronaći različite načine kako da ponudite djetetu podražaj koji mu treba, a na različite načine. Na primjer: proprioceptivni podražaj se može dobiti skakanjem, rolanjem po podu, dubokim pritiscima, te laganim odbijanjem o strunjače postavljene na zid.
  5. Zadnje, ali nikako manje važno je to da dva sata tjedno vjerojatno nisu dovoljna Vašem djetetu.

Ona stara izlika “Nemam dovoljno vremena da se igram s djetetom jer __________ (dovrši rečenicu sa svojim razlogom)” više neće postojati ako SI postane Vaš životni stil. Ako živite SI, onda radite prema principima SI cijelo vrijeme. To onda postane način Vaše komunikacije i življenja. No, ne zaboravite da ako i učinite SI dijelom Vašeg života, Vi i dalje morate biti djetetu roditelj te i dalje morate ići na ona dva sata terapije kod stručnih osoba. Ako radite SI kod kuće, to ne znači da trebate prestati posjećivati Vašeg terapeuta.

I mora biti zabavno, kako djetetu, tako i Vama! :)

Kako objasniti djetetove senzorne potrebe obitelji i prijateljima?

Nije jako teško objasniti senzorna odstupanja onima koji se nikada prije nisu upoznali s tim terminom. Ali svejedno, reakcije ljudi su vrlo zanimljive, pogotovo onih malo starijih. U rasponu su od “Ma, gle ti te obraščiće, on izgleda tako zdrav!” do “U moje doba se nisi mogao tako ponašati!” Jeste li i vi dobivali takve komentare? Dakle, što učiniti, kako objasniti da ako se dijete baca po podu zbog soka od narače ipak ne zaslužuje otići u kaznu?

Da bismo odgovorili na to pitanje moramo uzeti u obzir da većina nas ima nekakav senzorni deficit te da uglavnom niti ne shvaćamo da su neke naše svakodnevne reakcije ustvari senzorne reakcije na vanjske podražaje.

  • kada sjedimo na stolcu prekriženih nogu, neki ljudi počnu cupkati gornjom nogom. Mozak ne dobiva dovoljno informacija o položaju gornje noge i mora ju pomicati (ili ako imaju nekakvu široku cipelu ili sandalu, neki ljudi se počnu igrati s njom). Na ovaj način cupkanje noge daje proprioceptivni podražaj iz zgloba u mozak o nozi i njenoj poziciji.
  • Onima kojima je jako bolno hodanje po kamenčićima ili šljunku su možda taktilno preosjetljivi u području stopala.
  • Neki ne vole dirati mokre spužvice ili mokru kosu.
  • Neke ljude možeš izbaciti iz ravnoteže vrlo lako.
  • Neki ljudi će tek rijetko pogoditi pernatu lopticu za badminton jer imaju slabiju kontrolu oko-ruka.
  • Kada su umorni, neki ljudi postanu preosjetljivi na zvuk i svjetlo (ja!)

No, neka djeca i većina zdravih odraslih ljudi može kognitivno kompenzirati ta senzorna odstupanja. Znamo da se suđe mora oprati i na dosadnom predavanju se mora dugo sjediti. To nam neće biti najugodnija aktivnost, ali ćemo to napraviti. Djeca sa značajnijim senzornim odstupanjem neće moći reagirati na taj način. Oni će i dalje tražiti senzorne podražaje koje trebaju ili će se pokušati maknuti od onih na koje su preosjetljivi. Što činite kada izađete iz kuće tokom ljeta – zaštitite svoje oči ili zaškiljite dok se ne prilagodite. Stoga, kada vidite da se dijete baca po podu zbog soka od naranče, provjerite što je uzrokovalo to ponašanje (trag; ima li komadića naranče u soku / je li sok prehladan / je li prekiseo)

Kada vidite da netko ne razumije senzorne potrebe i ponašanje Vašeg djeteta, probajte ih pitati neka od ovih pitanja; cupkaju li nogom dok sjede prekriženih nogu na stolcu; smetaju li im glasni zvukovi navečer; smetaju li im pomiješani mirisi u trgovačkim centrima; bliješti li im sunce kada izađu van nakon boravka u zamračenoj prostoriji… Na taj način ćete im približiti ovu problematiku jer će primijetiti da je senozrna integracija i u njima samima samo prije nikad nisu bili svjesni toga. Bolje će razumijeti i njenu ozbiljnost i intezitet.

Javite mi je li Vam ovo pomoglo!