Senzorna integracija
Senzorna integracija (SI) opisuje kako naš mozak prima, obrađuje te odgovara na podražaje iz okoline i tijela. Dok svi dobro znamo za 5 osjetila, postoje još dva većini manje poznata, no vrlo bitna za svakodnevno funkcioniranje:
- dodir (taktilni)
- vid (vizualni)
- sluh (auditivni)
- propriocepcija
- ravnoteža (vestibularni)
- okus (gustativni)
- njuh (olfaktorni)
Sve je u redu dok naš mozak točno prima, obrađuje i odgovara na podražaje. Tada ćemo s lakoćom učiti nove vještine, znanja, pokrete itd. Dijete ili odrasla osoba koja ima odstupanje u jednom od ova tri područja (primanja, obrade ili odgovora na podražaje), imat će vjerojatno neka senzorna odstupanja. Osoba može biti previše osjetljiva na neki podražaj (hipersenzitivna) ili premalo osjetljiva (hiposenzitivna). Primjerice, ako dijete voli jako puno skakati po kauču ili trampolinu, zabijati se u lopte, strunjače, drugu djecu, zidove, dugo vremena provoditi u bazenu s lopticama, penjati se po namještaju, odraslim osobama, valjati po podu ili slično možemo posumnjati na proprioceptivnu hiposenzitivnost. To znači da je tom djetetu potrebno više proprioceptivnih podražaja kako bi mozak bio u stanju regulacije.
Stanje regulacije nam je potrebno kako bi učili nove vještine, pokrete, saznanja odnosno kako bismo adekvatno mogli funkcionirati. Dijete čiji mozak mora konstantno tražiti informacije iz tijela i okoline teško će moći održati pažnju i koncentraciju na nekom zahtjevu ili zadatku.
Cilj SI nije izliječiti dijete, nego pomoći funkcioniranju djeteta u svakodnevnim situacijama. Primjerice, dijete koje je preosjetljivo na zvuk te na trubu auta, alarm, žamor ljudi, školsko zvono i slično zaplače, pokrije uši ili se skupi na pod i ne reagira na ništa drugo, kroz redovite susrete pokušat ćemo dovesti u stanje gdje će moći taj zvuk tolerirati te nastaviti dalje s prethodnom aktivnošću.
Kako bismo znali na koji način pomoći Vašem djetetu, a time i cijeloj obitelji, moramo najprije napraviti procjenu senzorne integracije. Nakon učinjene procjene koja nam daje senzorni profil djeteta, izdvajamo jedan sat savjetovanja roditelja / skrbnika odnosno obitelji te daljnje dogovore. Nakon toga krećemo u terapijski proces. Djeca najčešće dolaze jednom do dva puta tjedno.
Ukoliko sumnjate na makar minimalna odstupanja Vašeg djeteta, bitno je reagirati što prije jer se najbolje i najbrže može pomoći u najranijoj dobi. Nemojte nikako odustati ako je Vaše dijete već u školi jer se i tada može jako puno pomoći, tj. promjene su vidljive i na odraslima, ali je proces tada nešto malo sporiji.
Nažalost, još mnogi stručnjaci koji rade s djecom (učitelji, pedagozi, pedijatri…) nisu upoznati sa senzornom integracijom. Stoga, dijete koje se vrpolji u školi, često šapuće sebi nešto u bradu, doima se nezainteresirano, ima neuredan rukopis, teško prati nastavu i slično može biti etiketirano kao neodgojeno, hiperaktivno, nezainteresirano, glupo, bezobrazno itd. Bitno je da radimo timski odnosno da nakon učinjene procjene i druge osobe koje su često i dulji period u danu s djetetom budu upoznate s njegovim odstupanjima te da znaju adekvatno reagirati. Stoga smo često u kontaktu s tetama u vrtiću, učiteljima i drugim stručnjacima.