Zdrav i sretan
Danas kao i jučer gledam u planer i razmišljam… pa zar ovo nije previše obaveza za mog mališana? Ma ne, ne, ne… On je tako radostan, on tako hita i veselo maše rukicama kad vidi sličicu auta jer zna da ide po svojim terapijama… Mora da sam zbog toga na dobrom putu, mora!?
Prekine mi misli kipući ručak sa štednjaka…
Još i zagoreni ručak danas, e to bi se savršeno uklopilo u ovaj već težak dan. Zove me mama, krenem prema njoj, valjda su opet grčevi u nogama. Vraćam se ručku i još vitlam mislima što je sljedeće danas za učiniti, kad tihi jecaj iz dječje sobe, potpuno refleksno ispuštam sve iz ruku (ručak će sad sigurno izgoriti :-)) i letim mu u sobu i ne mogu, a da se ne zapitam: zašto mu još uvijek ovako panično jurim?
Mihael je spavao, ali namrštena lica i priljubljenih dlanova uz obraze u svom standarnom sklupčanom položaju. Ružno sanja. Mazim ga što mogu nježije. Briznu u jos jači plač..šutim jer znam da me ne može čuti, ali srcem vičem. “Tu sam maleni, mama je tu, otjerat ću ružan san.” Znam da mi svoj san ne može ispričati, znam zašto odguruje moju ruku, znam zašto se skriva ispod hrpe jastuka.
Komeša se u krevetu kao i moje misli..i pogodi me poput strijele, misao tako teška i tako otrovna. Paralizirajuća i razarajuća misao: “O Bože moj, ni jedna radost, milost ni blagoslov, niti jedan trijumf u njegovom životu, niti jedna pobjeda njega samoga nad njegovim teškoćama nije mi veliko kao radost da je on zdrav! Mijenjala bi sve to da mu mogu time pružiti zdravlje bez ikakvih poteškoća.”
Stajala sam kao kamen pored kreveta mu, nisam bila u stanju niti duboko udahnuti željeći tu misao otjerati i da se nikad više ne vrati..to je misao koja ti uskrati svako prihvaćanje svega postignutog zbog želje koju ne možeš ostvariti.
Svatko tko podiže dijete želi da mu dijete raste zdravo i sretno… Ali ponekad ostane samo borba da raste sretno. Naučiš tada gledati svijet i život drugačijim očima, očima svog djeteta.
Gluho je, pa naučiš koristiti tišinu da dopriješ do njega, ima senzornih poteškoća pa ponovo učiš koliko ti sva osjetila znače i kako ih možeš iskoristit da pomognes djetetu, u spektru je i tada shvatiš da te ipak sve to nadilazi ali da je jedino rješenje rasti da nadiđes to svojim djetetom. Otkriješ tako kako je to maleno biće vrijedno, marljivo, uporno, ne uzima ništa zdravo za gotovo nego sve uči, sve prihvaća, prilagodljivo je, vedro je i toplo, zaigrano i znatiželjno, pametno i logično, istražuje i upija…ali sve kroz veliki rad i trud. Shvaćas da je tvoje dijete UZOR! HEROJ!
I ponovo udahnem, ne stojim više paralizirana tom mišlju…Istina je, nadasve mu želim zdravlje, ali želim mu i zdravlje duha i duše, želim mu zdrav pogled na svijet, zdrav pogled na njega sama, zdrav način života, zdrave odnose i zdrav pogled na gluhoću i zdrav pogled na autizam.
Želim mu sve…
Pogledam na sat i vidim da je Mihaelu svakako vrijeme buđenja…ili je moga :-))))
