Prst može u salu!

Najgore je kad se dogodi neka nezgoda. A događaju se često. I koliko god paziš, koliko god ti je koncentracija stalno na 120 posto, uvijek se može dogoditi trenutak kada ti koncentracija padne na alarmantnih 110 posto, a dovoljna je samo ta milisekunda raspršenosti pažnje da se dogodi nezgoda.

Bio je to jedan sasvim običan dan. Ne sjećam se više zašto Lavek nije išao u vrtić, možda smo imali neku kontrolu. Uglavnom, ja kao i obično, sto stvari u isto vrijeme – kuham ručak, usisavam, pazim da Lavek eto baš kad usisavam i ne čujem ga ne odluči provjeriti što se kuha, otvoriti nekakav kredenc ili bilo što drugo. U jednoj ruci usisavač, miješam ručak da ne zagori, svako malo provjeravam gdje je Lavek. I tada se Lavek odlučio uputiti u kupaonicu što isto nije baš zgodno jer tamo ima stvarno jako zanimljivih stvari. Izvela sam ga iz kupaonice i zatvorila vrata. Nisam ništa primijetila, Lavek nije uopće reagirao i tek kad sam zatvorila vrata shvatila sam da sam zatvorila i njegov prst.

Ne mogu vam uopće opisati osjećaj koji me obuzeo, taj strah, panika, ljutnja na samu sebe… Pa ja toliko pazim na njega, i onda napravim tako nešto! I tek kad sam počela paničariti jer sam vidjela da mu komadić jagodice visi s prsta, Lavek je zaplakao. Niti danas ne znam je li plakao od boli, ili ga je uplašila moja reakcija.

Ne znam niti sama kako sam ja inače tako sabrana, smirena, koja kod kuće ima doslovno malu ljekarnu, od sterilnih gaza, flastera svih veličina, zavoja, uopće zaboravila da to sve imam. I zgrabila sam, ja mislim prvi ručnik koji sam vidjela i zamotala mu prst.

Ma zapravo, znam zašto me ulovila takva panika. Zato jer sam ja bila kriva.

Zagrlila sam Laveka, malo se pokušala smiriti i otišla po susjedu da dođe i bude s njim dok ja zovem hitnu. Ipak je to ozbiljna situacija koja je to zahtijevala.

Nakon dosta uvjeravanja, došli su i odvezli nas u bolnicu.

U bolnici nas je zaprimio jako simpatičan mladi kirurg koji mi uopće nije djelovao zabrinuto. Čak sam ga u jednom trenutku i pitala – jeste li ikada vidjeli tako ozbiljnu i tešku ozljedu? Mislim, nakon svega što sam se nagledala i naslušala… Ali, Lavek je moj i svakoj Lavici je sve najmanje tisuću puta ozbiljnije što se tiče njenog Laveka.

Laveka su zaprimili na odjel kirurgije jer je prst trebalo zašiti u općoj anesteziji. Ja još uvijek dosta uzrujana, baš uplašena, neću si oprostiti nikada! Došao je i anesteziolog pogledati Laveka, ja ga molila da Laveku spase prst, plakala od brige…

A Lavek? Lavek je s prstom zamotanim do lakta stajao u svom krevetiću, držao se za ogradicu, smijao i skakutao. Na krevetiću je visio natpis NA TAŠTE i ispod natpisa slika – LAVA! E tad je stvarno bio pravi Lav!

Tek kada sam se u potpunosti smirila, pogledala sam oko sebe. Preko puta Laveka je bio dječak koji se igrao štapnim mikserom. Do njega, djevojčica koja je imala nezgodu s kipućom vodom. U tom trenutku sam shvatila da u ovom slučaju definitivno može biti i puno gore i ozbiljnije.

Nakon nekoliko sati, zazvonio je telefon na odjelu i sestra je viknula:

• Prst može u salu!

Ne znam koliko je to sve trajalo, ali sjećam se samo da smo se vratili na odjel i da je Lavek bio dobro, a to je bilo najvažnije.

Naravno, otišli smo i na razgovor kod kirurga da čujemo kako je sve prošlo, i nikada neću zaboraviti:

• Gospođo, to je bil’ tak lepi komadek mesa koji smo bez problema zašili. Vi ste to jako lijepo odmah stisnuli. No, nokat smo morali maknuti, ali narast će novi, ništa ne brinite.

Tako nešto i na takav način može govoriti samo netko tko obožava svoj posao, tko uživa u onome što radi i tko je presretan kad prenosi dobre vijesti. Došlo mi je da ga zbog toga izgrlim!

Laveku je prst lijepo zarastao, danas se više ništa ne vidi. Ja sam si oprostila, a i poslije sam čula od drugih da zapravo slučajevi Prst i nisu tako rijetki.

Prst je zašiven, narastao je novi nokat. To smo popravili kao da se ništa nije dogodilo.

Ali kao i uvijek, postoji onaj ALI.

Onaj ALI zbog onog dijela koji se ne može samo tako u pola sata zašiti i popraviti.

Lavek nije uopće reagirao na bol. Možda i je osjetio nešto, ali nije znao da mora maknuti ruku. I nakon toliko godina, Lavek stavi dlan na lampaš (eto, gledala sam negdje drugdje). Osjeti, ali kao da se isključi sistem, ukoči se i ne zna što bi. I danas Lavek hoda u novim cipelama i tek poslije kad ih skinem, vidim stopala puna krvavih žuljeva. I danas, ako slučajno pritisne prste ladicom, mogao bi tako ostati stajati cijeli dan dok ga netko ne oslobodi. ALI zbog toga jer se poprilično jako zna udariti, a on ništa. ALI zbog toga jer me svi pitaju jer ga što boli, a ja ne znam. U ovih 11 godina znam sigurno za nekoliko puta da je plakao zbog boli. I to sad znam da mora biti bol od koje bih ja vjerojatno pala u nesvijest. Ponekad zaplače kada padne ili se udari, ali to je s dosta zakašnjenja i jako se brzo smiri. ALI zbog toga jer zna tako krivo stati i i izvrnuti nogu da mene zaboli samo kad to vidim. A on nastavi dalje.

Veliko ALI – Zašto se to ne može popraviti, sašiti, i da je sve onda drugi dan posloženo kako treba?

Ubrzo nakon slučaja Prst, Lavek je dobio super ljuljačku, onu koja izgleda kao tanjur. Pogađate, pao je odmah prvi dan. I to na bradu. Zagrlila sam Laveka i pitala:

• Jel’ treba na šivanje?

• Treba.

Stavila sam Laveku flaster na bradu, provjerila zube i jezik, još ga jače zagrlila, dala mu najveću pusu za Hrabrost i rekla:

• Idemo.