Dan, mjesec, godina…
Prošlo je već neko vrijeme od moje zadnje kolumne. Svašta se i izdogađalo – kontrole raznih specijalista, Lavekove dvije anestezije pa oporavci, ali zapravo je nekako najveći razlog taj što se na kraju svake godine nekako usporim, pa počnem promišljati. Što je bilo, hoću li se sjećati za 10 godina ove godine, po čemu je bila posebna, drugačija, bolja, možda lošija? Pa onda kao i većina krenem s odlukama za sljedeću godinu.
Prošla godina je bila ipak malo drugačija, počela sam za sebe raditi na nekim promjenama na koje sam jako ponosna. Polako sam se počela izvalačiti iz neke kolotečine…Pa evo, počela sam i pisati. Počela sam i čitati. Opet. I odluka je da ovaj put neću posustati. Pa makar svaki dan pola sata i to je dovoljno.
Što se zapravo dogodilo? Išla sam s Lavekom na nekakvu kontrolu u bolnicu gdje nas zapravo već dosta ljudi poznaje. I tako sretnemo se mi s jednom medicinskom sestrom i ona se ne može načuditi kako je Lavek velik, pa koliko ima godina, gdje smo, kako smo i ona ostala pitanja koja se uvijek postavljaju u takvim razgovorima.
11 godina. Shvatila sam da se ne sjećam tih 11 godina. Da, sjećam se ja dosta epizoda i događaja, ali vjerojatno ste i sami primijetili da uopće ne znam koje je to godine bilo. Mogu otprilike procijeniti samo po tome je li Lavek tada išao u vrtić ili školu. Ja i danas moram dobro razmisliti koliko uopće godina Lavek već ide u školu. Nemam ja prvi razred, pa udžbenike za drugi, treći, koji bi zapravo danas Lavek bio razred? Peti? Šesti? Moram izračunati i koliko ja imam godina.. Kao da sam zapela u toj 2005.. I sve mi je nekako isto. A 11 godina života je jako puno. I svaki dan je manje više isti. Kao i mjesec. Kao i godina.
Jer nama, mamama Lavicama, naši Laveki su uvijek na prvom mjestu. To je najveća ljubav na svijetu. Ali da bismo mogle dati tu ljubav, prvo je i osnovno da zavolimo sebe, da se ne pogubimo, izgubimo. Da ostavimo barem malo prostora i za sebe. Da počnemo čitati i nešto što nema veze s genetikom, razvojem mozga, grafomotorike… Da se dobro isplačemo kada nam dođe, da se dobro nasmijemo, podružimo…
Prošle godine sam prvi puta zamolila susjedu za pomoć. Trebalo mi je dugo vremena da shvatim da ima ljudi koji istinski žele pomoći, koji vide da eto, nije baš najlakše neke stvari izvesti. I da shvatim ono najbitnije – da ne mogu sve sama.
Shvatila sam kakve sam divne ljude upoznala zbog Laveka, ljude u sličnim situacijama.. Zbog svih njih sam danas bolja osoba i presretna sam što ih poznajem. Puno im hvala na tome. Na podršci, potpori, razgovorima, savjetima, humoru, smijehu…
I zato te odluke. Koje su nadam se ovaj put nekako realističnije, pametnije.. A glavna i najveća je – ove godine ću se svakako sjećati. Po dobrome. I boljem. Jedna odluka je i upisati tečaj tanga. To želim već jako dugo. Nema više opravdanja. Posjetiti Beč, srediti glavu, uzeti par sati vožnje i ponovo početi voziti.
I zato vjerujem da kada ova 2017. bude pri kraju znat ću odmah odgovor na pitanje:
Je li ovo godina manje ili godina više?
Do sljedećeg puta,
Ljubi vas Lavica.