S bebom na put!

Ne držim puno do tradicije, ali jedna do koje mi je jako stalo je odlazak na more ljeti. Zrak na otoku je tako čist, flora je beskrajno lijepa, raznobojna i mirisna, ljudi vode svakako jedan mirniji život, no povrh svega je – more! Ponegdje plavo, ponegdje zeleno, čisto i prozirno, odlične temperature za osvježenje, more me liječi iznutra prema van i puni mi baterije.

 

20140707-132346.jpg

 

Ove godine je odlazak na more još posebniji zato što dovodim svoga sina na ovo određeno mjesto po prvi put. Bila sam njegove dobi (oko 5, 6 mjeseci) kada sam došla u ovu kuću po prvi puta. No, prije nego postanem sva sentimentalna, ispričat ću vam što ja to senzornog radim sa svojim sinom na otoku gdje jedva da ima ljudi, a kamoli stručnih osoba koje poznaju SI. Ovo možete raditi na jezeru, rijeci ili bilo kojem drugom mjestu gdje je voda dobra za kupanje. Ja većinom koristim vodu kao medij i pokušavam učiniti da mu je što više kože dostupno za taktilni podražaj. Rodio se u zimi tako da je prva četiri mjeseca bio u debelim čarapama i u tri sloja odjeće.

Najprije V. izmasiram kokosovim uljem prema indijskoj tradiciji (gle, još jedna tradicija!). Masiram mu ruke, noge, trbuh i leđa. Potom se idemo kupati u more (gustativno: slana voda) ili u mali bazenčić (gustativno: pitka voda). Cijelo tijelo mu osjeća vodu (taktilno), temperaturu i pritisak dok se kreće (proprioceptivno). Mnogo je vizualnih podražaja oko nas poput prskanja vode, djece koja se igraju, sunce koje blješti i odbija se od površine mora. Također smo okruženi i auditivnim podražajima poput zvuka prskanja vode, valova koji se odbijaju o stijene, motora malih brodića, djece koja vrište te odraslih koji pričaju. Koncentrirati se na užitak koji daje voda ili na mamu koja je sretna što se njezin maleni kupa dok je tijelo toliko zaposleno sa svim ovim senzornim podražajima je teško.

20140708-174220.jpg

Nakon kupanja tako fino paše ledena kava, zar ne? Ali kako popiti kavu u miru kada malena petomjesečna beba ne želi mirno sjediti u kolicima? Bebe jaaaako vole proprioceptivne igrice. Nema lakše nego ona gurni – potegni. Ostavite dijete u kolicima ili ga stavite na pod ako je to socijalno prihvatljivo i dajte mu ili igračku ili nešto za što može potegnuti: rupčić, maramicu, konop… Dajte djetetu da drži, a vi verbalno motivirajte dijete i pokušajte malo potezati kao da ćete mu istrguti igračku iz ruke. Činite to u različitim ritmovima.

20140708-175017.jpgOstale proprioceptivne igrice uključuju lagano skakutanje s bebicom dok ju čvrsto držite. Također i to radite u različitim ritmovima pa dajte bebici malo vremena da počne predviđati kada ćete idući put poskočiti. Može vam pomoći ako kažete: “Sad ću skočiti… jedaaaan, dvaaaa, triiii. Hooop!!!” Pokušajte izvoditi to s motivirajućim glasom. Koristite različite igračke dok se igrate s djetetom i ne zaboravite na važnost boravka na trbuhu. Ja sam svome sinu dala igračku za pse: malog bodljikavog ježića. Sviđa mi se što je mali i stane mu u ruku, a i bodljikav je što mu daje taktilni podražaj na njegove šake.

IMG_5479[1]

Ako nemate tako nešto kod kuće, ne morate žuriti u dućan. Dovoljno je da se prošetate s Vašom bebicom i dopustite joj da dodiruje različite grančice, listiće ili tatinu kosu i bodljikavu bradu.

20140708-202229.jpg

 Mog sina trenutno jako bole i svrbe desni. Prvi zubić je počeo nicati već s njegova dva mjeseca. Sada je beba od 6 mjeseci sa 5-6 bijelih točkica na desnima. Naravno, ne trebam napominjati da je često neraspoložen i vrlo glasan. Zaliha Gengigela i raznovrsnih senzornih aktivnosti je spas na mjestu gdje nema ničega osim prirode oko vas.

5 razloga zašto senzorna integracija treba biti Vaš životni stil

play learn together clip art
photo credit: fabianacarters.blogspot.com

Obično predlažemo roditeljima da dovode svoju djecu na terapiju dva puta tjedno. Radimo individualnu evaluaciju tako da prijedlog o učestalosti terapije nije isti za svu djecu, ali najčešće ipak ispadne dva puta tjedno. Senzorna soba je velika, ima mnogo stvari u njoj i ponekad može biti previše podražaja za dijete. No, to je terapija. I super je! No, ako mene pitate, senzorna integracija bi trebala biti životni stil. Bez obzira je li Vaše dijete tipičnoga razvoja ili ima razvojne teškoće. Dva sata tjedno jednostavno nisu dovoljna. Samo malo znanja o tome kako djeca reagiraju na neke podražaje može Vam dati puno saznanja o ponašanju djece. Na primjer: znali biste obrazložiti zašto djeca često hodaju po rukohvatu i okviru kauča u Vašem dnevnom boravku, zašto se mogu spustiti i 100 puta niz tobogan te im i dalje nije dovoljno ili zašto se mogu vrititi u krug na vrtuljku u parku, a da im ne pozli.

  1. Roditeljima koji znaju ponešto o SI, odgovori na ova pitanju ne predstavljaju misterij te im je roditeljstvo još veći užitak. Bar je, meni.
  2. Uživam gledajući kako moj mali dječačić istražuje svoje tijelo. Ne živciram se kao većina majki prvorotki, smirena sam kao roditelj jer razumijem kroz što prolazi moja beba.
  3. SI je odlična za Vaše dijete, ali je dobra i za Vas same. Mozak nas odraslih nije baš tako lako “promijeniti”, ali nije ni nemoguće. Kada sam počela raditi u senzornoj sobi, pozlilo bi mi nakon već 3-4 kruga na ljuljačci, a sada nakon nekoliko godina mogu napraviti barem 10ak krugova. Također nisam mogla pisati ili čitati poruke ma svom telefonu prilikom vožnje u autobusu ili autu, a sada nemam apsolutno nikakvih problema s tim.
  4. Povrh svega toga, kao roditelj postanete puno kreativniji jer morate pronaći različite načine kako da ponudite djetetu podražaj koji mu treba, a na različite načine. Na primjer: proprioceptivni podražaj se može dobiti skakanjem, rolanjem po podu, dubokim pritiscima, te laganim odbijanjem o strunjače postavljene na zid.
  5. Zadnje, ali nikako manje važno je to da dva sata tjedno vjerojatno nisu dovoljna Vašem djetetu.

Ona stara izlika “Nemam dovoljno vremena da se igram s djetetom jer __________ (dovrši rečenicu sa svojim razlogom)” više neće postojati ako SI postane Vaš životni stil. Ako živite SI, onda radite prema principima SI cijelo vrijeme. To onda postane način Vaše komunikacije i življenja. No, ne zaboravite da ako i učinite SI dijelom Vašeg života, Vi i dalje morate biti djetetu roditelj te i dalje morate ići na ona dva sata terapije kod stručnih osoba. Ako radite SI kod kuće, to ne znači da trebate prestati posjećivati Vašeg terapeuta.

I mora biti zabavno, kako djetetu, tako i Vama! :)

Top 3 IKEA senzorna proizvoda (i njihovi opisi) koja bi svaki dom s djecom trebao imati

Napokon! IKEA otvara svoja vrata i u Hrvatskoj, za svega dva tjedna. Bilo je i vrijeme. Nitko sretniji od mene. Da, da, obožavam IKEA-u. Uopće nema sumnje da će mali 6-mjesečni V. imati senzornu sobu punu IKEA-inih proizvoda. Ovo je moja lista top 3 proizvoda iz IKEA-e koje ću sigurno nabaviti za V. Uz svaki proizvod sam dodala “za i protiv” u kontekstu senzorike.

 

  1. Ljuljačkaswing
    Za: Izvrsna za stimulaciju ravnoteže. Možete ljuljati bebu lijevo-desno i u krug za vježbu ravnoteže ili naprijed-natrag za umirivanje. Možete čak i uspavati bebu na ovoj ljuljačci. Izgleda kao nova i nakon puno korištenja te se lako da oprati jer se crveni materijal lako skine i pere. Odlično je i za proprioceptivni stimulaciju ako se lagano odbija o strunjaču na zidu da se ljuljačka lagano zatrese.
    Protiv: Ne možete ostaviti bebu ili malo dijete bez nadzora odrasle osobe na ljuljačci. I svakako stavite strunjače ili nešto mekano oko i ispod ljuljačke.
  2. benchGreda
    Za: Odlična je za stimulaciju ravnoteže kod veće djece. Barem se neće penjati po rukohvatu od kauča u dnevnom boravku. Također je izvrsna za onu djecu kojoj treba vizualno – spacijalni podražaj jer na njoj vide iz više perspektive. Meni se također sviđa i kao element za poligon kroz koji se djeca trebaju provući, propuzati ili prekoračati. A ako stavimo senzoriku sa strane, sviđa mi se i kao klupica na kojoj djeca mogu sjediti.. Tanka je pa se da i lako skloniti.
    Protiv: Naravno, greda je tanka pa se lako može pasti s nje. Oprez!
  3. tunnel + tentTunel
    Za: Sviđa mi se kako tunel poboljšava svijest o vlastitome tijelu kada malo zamaskira vizualni sustav. Djeca moraju dobro poznavati granice svoga tijela ako žele proći kroz tunel, a bez da ih je strah. Također se dobro kombinira sa šatorom, u koji možete ubaciti male, plastične loptice koje će stimulirati djetetov proprioceptivni, a i vizualni i auditivni sustav. Može se iskoristiti u poligonu ili kao cijev koja spaja dva kraja. Oba proizvoda se lako održavaju.
    Protiv: Ako se pravilno koristi, nema nekih negativnih kritika za tunel.

Jedva čekam!

 

photo credit: ikea.com

Ispeci pa reci!

Nikada neću zaboraviti što mi je jedna mama s posla ispričala. Njezin sin ima ozbiljne razvojne poteškoće: roditelji su mi rekli da je svoje prve četiri godine dijete skoro pa vegetiralo. Tamo gdje si ga stavio, tu si ga i našao, rekli su mi. Tek poslije kada su krenuli na senzornu integraciju i počeli raditi na komunikaciji, dječak se otvorio. Radila sam s njim preko godinu dana. Zbog njegovog stanja odnosno nemogućnosti komunikacije skoro ni na koji način, roditelji su često pričali o njemu pred njim. Do tog jednog dana! Njegova mama se potužila prijateljici i pričala joj kako se osjeća dok joj je sin bio u istoj sobi. Dječak je pogledao svoju mamu i briznuo u plač. Mama je bila shrvana. Bila je jako tužna što je na taj način povrijedila svoga sina. No, s druge strane bila je i sretna jer je imala dokaz da ju njezin sin ipak razumije, da razumije jezik i da osjeća iste emocije, tj. da voli svoju mamu. Od onda više nikada nije pričala negativno o svojemu sinu pred njim samim, nego su ga dapače roditelji još intezivnije počeli voditi na terapije.

Uvijek sam bila oprezna da ne kažem ništa negativno o djetetu pred njim samim, ali otkako sam čula ovu priču i osjetila tu majčinu bol koju je godinama nanosila djetetu, promijenila sam se i ja. Ako ja imam osjećaj da želim promijeniti cijeli svijet za tog dječaka, koji je inače, izrastao u zaista sretnog i nasmijanog dječaka, mogu onda samo misliti kako se njegova majka osjeća.

Nemojte riskirati govoreći negativno o svojoj djeci pred njima, bez obzira na stupanj djetetovog razvoja. Nije vrijedno toga. Možete li zamisliti kada bi znanost bila toliko uznapredovala da možemo pročitati misli i osjećaje naše djece da saznamo koliko su dobro ustvari razumjeli što govorimo i koliko su ih naše riječi povrijedile? Svi si moramo dati malo oduška. Dovoljno je teško kada roditelj sazna da mu dijete nije onog zdravlja kakvog si je želio i zamišljao za svoje dijete. Kada znaš da nećeš čuti “mama” ili “volim te”, ili da nećeš dobiti zagrljaj ili poljubac od svog djeteta jednostavno ti se slomi srce. Proces tugovanja i pričanja o tome je odličan i zdrav za roditelje, ali pronađite povoljno vrijeme, mjesto i osobu za to. Nikada ne znaš hoće li te i kada tvoje dijete početi razumijevati. A kada to shvatiš, može biti i prekasno.

Kako objasniti djetetove senzorne potrebe obitelji i prijateljima?

Nije jako teško objasniti senzorna odstupanja onima koji se nikada prije nisu upoznali s tim terminom. Ali svejedno, reakcije ljudi su vrlo zanimljive, pogotovo onih malo starijih. U rasponu su od “Ma, gle ti te obraščiće, on izgleda tako zdrav!” do “U moje doba se nisi mogao tako ponašati!” Jeste li i vi dobivali takve komentare? Dakle, što učiniti, kako objasniti da ako se dijete baca po podu zbog soka od narače ipak ne zaslužuje otići u kaznu?

Da bismo odgovorili na to pitanje moramo uzeti u obzir da većina nas ima nekakav senzorni deficit te da uglavnom niti ne shvaćamo da su neke naše svakodnevne reakcije ustvari senzorne reakcije na vanjske podražaje.

  • kada sjedimo na stolcu prekriženih nogu, neki ljudi počnu cupkati gornjom nogom. Mozak ne dobiva dovoljno informacija o položaju gornje noge i mora ju pomicati (ili ako imaju nekakvu široku cipelu ili sandalu, neki ljudi se počnu igrati s njom). Na ovaj način cupkanje noge daje proprioceptivni podražaj iz zgloba u mozak o nozi i njenoj poziciji.
  • Onima kojima je jako bolno hodanje po kamenčićima ili šljunku su možda taktilno preosjetljivi u području stopala.
  • Neki ne vole dirati mokre spužvice ili mokru kosu.
  • Neke ljude možeš izbaciti iz ravnoteže vrlo lako.
  • Neki ljudi će tek rijetko pogoditi pernatu lopticu za badminton jer imaju slabiju kontrolu oko-ruka.
  • Kada su umorni, neki ljudi postanu preosjetljivi na zvuk i svjetlo (ja!)

No, neka djeca i većina zdravih odraslih ljudi može kognitivno kompenzirati ta senzorna odstupanja. Znamo da se suđe mora oprati i na dosadnom predavanju se mora dugo sjediti. To nam neće biti najugodnija aktivnost, ali ćemo to napraviti. Djeca sa značajnijim senzornim odstupanjem neće moći reagirati na taj način. Oni će i dalje tražiti senzorne podražaje koje trebaju ili će se pokušati maknuti od onih na koje su preosjetljivi. Što činite kada izađete iz kuće tokom ljeta – zaštitite svoje oči ili zaškiljite dok se ne prilagodite. Stoga, kada vidite da se dijete baca po podu zbog soka od naranče, provjerite što je uzrokovalo to ponašanje (trag; ima li komadića naranče u soku / je li sok prehladan / je li prekiseo)

Kada vidite da netko ne razumije senzorne potrebe i ponašanje Vašeg djeteta, probajte ih pitati neka od ovih pitanja; cupkaju li nogom dok sjede prekriženih nogu na stolcu; smetaju li im glasni zvukovi navečer; smetaju li im pomiješani mirisi u trgovačkim centrima; bliješti li im sunce kada izađu van nakon boravka u zamračenoj prostoriji… Na taj način ćete im približiti ovu problematiku jer će primijetiti da je senozrna integracija i u njima samima samo prije nikad nisu bili svjesni toga. Bolje će razumijeti i njenu ozbiljnost i intezitet.

Javite mi je li Vam ovo pomoglo!