Kotači, kotačići
Nervozno kopam po torbi. Jedan pretinac, drugi pretinac, cijeli novčanik razasut, svi džepovi pretraženi, ali nema pa nema niti jedne kovanice od 2 ili 5 kn za posuditi trgovačka kolica.
Pogledam u svom sina i gledajući u njega pitam sebe da li da odustanem ili da se uputim u novu avanturu kupnje bez kolica.
Nedavno smo u potpunosti ostavili dječija kolica i sve obavljamo hodajući. Neke prilagodbe bile su potrebne, ali Mihael je vješto pokazao da može bez njih i eno ih u zasluženoj mirovini u garaži. Ostala su nam samo trgovačka kolica kad smo u velikom dućanu.
Onaj tko imalo zna o poremećaju senzorne integracije zna da razni mirisi, blještava svijetla, boje, šarenilo, gužva, glasna glazba, užurbanost ljudi, nepredvidive i nejasne situacije predstavljaju priličan izazov …čak toliko da dođe do tzv. meltdowna. Dijete se brani, tj. nosi sa stresnom situacijom plakanjem, bježanjem, vikanjem, povlačenjem u sebe… razni su načini. Mom mališanu je problem neorganiziranost, vrtimo se po dućanu, neke redove obiđemo vise puta. Daje mi dojam da besciljno hoda po dućanu bez shvaćanja svhovitosti svake aktivnosti, to ga ljuti, čak frustrira. To smo izbjegli s trgovačkim kolicima i smješten u njih igrali bi se, zabavljali, proučavali namirnice cijelu torturu kupnje učinili bismo zabavnom i bržom.
Sad smo primorani bez njih…
Gledam ponovo mog mališana i ne mogu da se ne osmjehnem njegovom miru i strpljenju dok sam kopala po torbi. Okice mu se sjaje i ima široko razvučen osmijeh…znam da razmišlja o lizalici sto uvijek dobije u tom dućanu. Pružim mu ruku i odlučim nam dati mogućnost za rast. Pa neka bude teško. Uvijek znamo gdje je izlaz. Idemo biti hrabri.
Šetamo približavajući se podužem redu u mesnici, hvata me nemir jer nosit se sa ne razumjevanjem okoline zbilja mi nije na dnevnom redu. Zabavljamo se vrteći se u krug, pokazujući mu brojeve…e, nikad u životu nisam bila sretnija vidjet sve one označene cijene artikala. Moj mališan je prilično zaigran i dok smo došli na kraj reda već smo sve cijene znali napamet, izgazili smo sve ljude po cipelama, ispipao je teksture svih jaketa, naslonio se na svaku tetu i stričeka, izvrtio se do besvjesti, sjeo svako malo na pod i pobjegao mi sto puta. Buljili su u nas kao u osmo svjetsko čudo, izritirana i ljuta izraza lica, …Što mama ne smirite svoje dijete? Što ga ne kontrolirate? Kakva su to divljanja?
Pitam se što učiniti, pravdati se i objašnjavati da je takva i takva situacija, ispričavati se što je moje dijete jednostavno u isti tren prestimulirano i podstimulirano različitim stvarima što ja i ti možda i ne primjetimo. Ne, ne mogu. Možda ne shvaćaju, možda ne žele shvatiti.
Svoj sam pogled imala samo na Mihaelu, ponos i osmjeha nisam htjela sakriti pred njim…on je uspio obaviti kupnju s mamom, istraživali smo dućan nogama i rukama, nije bilo suza ni vriske.
Kasnije smo pomoću sličica organizirali kupnju i radimo na tome da nam obilazak dućana bude što lakši i ugodniji.
To je pothvat, ali sve češće obavljamo ga s još jednim kotačićima manje.