Kolumna

Zapinjem… slabo mi ide. Već neko vrijeme ne znam ga izvući iz njegovih interesa i tek kratko ga uspijem uključiti u druge aktivnosti. Nikako ne uspijevam ući u njegov interes. Odbija uključivanje i ono što mi dopusti ne bude mu dugo zanimljivo i ode. Vidim da mi dijete odrasta, ali čini mi se da odrastanje mene kao mame nije u korak s njegovim odrastanjem.

Nedavno sam imala priliku više dana igrati se sa svojim kumčetom i ispitivala sam svoje umijeće igranja. Za mene je igra aktivnost koju sam morala nanovo otkriti i ponovno zavoljeti i ponovno s njome dane ispuniti. Jednom prilikom na edukaciji za roditelje djece u PSA bila je jedna divna i topla rehabilitatorica. Vidjelo se da voli djecu i uživa u radu s njima. Tema je bila igra i premda je pokušavala skriti vidjelo se blago njezino neshvaćanje kako nama roditeljima igra je zapravo izazov. Ja spadam u skupinu ljudi koji su zaboravili igrati se i otkriti ponovno dijete u sebi zahtijevalo je dosta vremena i opet sam tu vještinu postupno gradila. Kad sam prvi put čula kompliment da sam kao teta u vrtiću osjećala sam se kao da sam dobila lentu pobjede.

I tako, igrajući se s tom dragom bebicom pa sa svojim Mihaelom pa sa nešto starijom kćerkicom M, morala sam izvagati tko što može u tom trenutku. Za mene je to bilo iscrpljujuće žongliranje. U igri sa kćerkicom M shvatila sam da izbjegavam piti imaginarne čajanke i raditi piknik u dnevnom boravku s lutkama i da više volim raditi s njom kolaže, kuhanje i slične rukotvorine, a Mihaela naveliko potičem imaginarnoj igri i živim za trenutak da s njim popijem takav čaj. Trebalo mi je da se zaustavim i da si priznam da sam igru zavoljela kao terapiju. Služi mi da doprem do sina, a ne da se zabavim sa sinom.

I sada zapinjem. Dolazim u fazu da mnoge igre trebaju ići u kutiju kao nešto što smo prerasli, svladali, naučili. Meni su te igre predstavljale način i sigurnost kako doprijeti do sina. Sad trebam otvoriti novu kutiju, otvoriti nove izazove. Zvuči neobično, da pored Googlea, Pinteresta i raznih FB grupa ne možeš pronaći ideje za igre, no stvar nije u ideji nego u izvedbi. Ponekad su mi te ideje kao konačno rješenje matematičkih zadataka. Treba postupak znati izvesti. Treba znati da dijete s određenim poteškoćama u tome uživa i osjeća se motivirano da istražuje, imitira, znakuje i da razvija združenu pažnju.

Probat ću se vratiti osnovama, pronaći sad malo starije dijete u sebi, naučiti novu vještinu malo zrelije igre. Ponovno sam na jednoj vrsti svog početka i zbilja se nadam radi Mihaela novoj lenti pobjede. Ova pobjeda će biti teža nego prethodne, zahtijeva više moje snalažljivosti i zaigranosti. Premda nije kao osvajanje Nobelove nagrade, meni borba sa združenom pažnjom moga sina, povećanje znakovnog vokabulara, usvajanje novih motoričkih i logičkih vještina predstavlja “problem”, a jedino rješenje je sjesti i igrati se Wish me luck

Prošlo je već neko vrijeme od moje zadnje kolumne. Svašta se i izdogađalo – kontrole raznih specijalista, Lavekove dvije anestezije pa oporavci, ali zapravo je nekako najveći razlog taj što se na kraju svake godine nekako usporim, pa počnem promišljati. Što je bilo, hoću li se sjećati za 10 godina ove godine, po čemu je bila posebna, drugačija, bolja, možda lošija? Pa onda kao i većina krenem s odlukama za sljedeću godinu.

Prošla godina je bila ipak malo drugačija, počela sam za sebe raditi na nekim promjenama na koje sam jako ponosna. Polako sam se počela izvalačiti iz neke kolotečine…Pa evo, počela sam i pisati. Počela sam i čitati. Opet. I odluka je da ovaj put neću posustati. Pa makar svaki dan pola sata i to je dovoljno.

Što se zapravo dogodilo? Išla sam s Lavekom na nekakvu kontrolu u bolnicu gdje nas zapravo već dosta ljudi poznaje. I tako sretnemo se mi s jednom medicinskom sestrom i ona se ne može načuditi kako je Lavek velik, pa koliko ima godina, gdje smo, kako smo i ona ostala pitanja koja se uvijek postavljaju u takvim razgovorima.

11 godina. Shvatila sam da se ne sjećam tih 11 godina. Da, sjećam se ja dosta epizoda i događaja, ali vjerojatno ste i sami primijetili da uopće ne znam koje je to godine bilo. Mogu otprilike procijeniti samo po tome je li Lavek tada išao u vrtić ili školu. Ja i danas moram dobro razmisliti koliko uopće godina Lavek već ide u školu. Nemam ja prvi razred, pa udžbenike za drugi, treći, koji bi zapravo danas Lavek bio razred? Peti? Šesti? Moram izračunati i koliko ja imam godina.. Kao da sam zapela u toj 2005.. I sve mi je nekako isto. A 11 godina života je jako puno. I svaki dan je manje više isti. Kao i mjesec. Kao i godina.

Jer nama, mamama Lavicama, naši Laveki su uvijek na prvom mjestu. To je najveća ljubav na svijetu. Ali da bismo mogle dati tu ljubav, prvo je i osnovno da zavolimo sebe, da se ne pogubimo, izgubimo. Da ostavimo barem malo prostora i za sebe. Da počnemo čitati i nešto što nema veze s genetikom, razvojem mozga, grafomotorike… Da se dobro isplačemo kada nam dođe, da se dobro nasmijemo, podružimo…

Prošle godine sam prvi puta zamolila susjedu za pomoć. Trebalo mi je dugo vremena da shvatim da ima ljudi koji istinski žele pomoći, koji vide da eto, nije baš najlakše neke stvari izvesti. I da shvatim ono najbitnije – da ne mogu sve sama.

Shvatila sam kakve sam divne ljude upoznala zbog Laveka, ljude u sličnim situacijama.. Zbog svih njih sam danas bolja osoba i presretna sam što ih poznajem. Puno im hvala na tome. Na podršci, potpori, razgovorima, savjetima, humoru, smijehu…

I zato te odluke. Koje su nadam se ovaj put nekako realističnije, pametnije.. A glavna i najveća je – ove godine ću se svakako sjećati. Po dobrome. I boljem. Jedna odluka je i upisati tečaj tanga. To želim već jako dugo. Nema više opravdanja. Posjetiti Beč, srediti glavu, uzeti par sati vožnje i ponovo početi voziti.

I zato vjerujem da kada ova 2017. bude pri kraju znat ću odmah odgovor na pitanje:

Je li ovo godina manje ili godina više?

Do sljedećeg puta,

Ljubi vas Lavica.

„Ne znam, mama, ja zbilja ne znam što bih učinila na vašem mjestu“ kaže mi nama draga teta iz jedne poliklinike. „To je jako nezgodno, ali morate!“ nastavi ona. Udahnem i ne mogu da se ne zapitam ako ona s toliko iskustva i znanja ne zna kako postupiti, Bože dragi hoću li ja znati donijeti ispravnu odluku.

Završili smo s terapijama i krenuli dalje po slijedećim aktivnostima, no sve je nekako bilo sivo i manje lijepo i to sve zbog tog osjećaja, te potrebe da donesem najispravniju odluku. Situacija je da možda istraumatiziram dijete i prisiljavam ga da nosi aparatiće dok vrišti iz petnih žila, molećljivo tražeći spas i utjehu u mom naručju… nakon dvije godine borbe sa sluhom došli smo do ovog (ne mogu, a da se ne osjećam poraženo) ili ustrajati i nadati se da taj plač utihne zbog moje dosljednosti i truda da pokažem da zvuk krije mnoštvo ljepote, melodije, jasnoće… Pitam se čija je to odluka, moja ili njegova?

Dok sam se preispitivala i tražila savjeta od svake njegove tete sa terapija znala sam da sam odluku već donijela. Pustila sam tu misao i posvetila se senzornoj terapiji, radnoj terapiji, traženju termina kod neurologa i moram priznati da sam čeznula u cijeloj ovoj priči za malo normalnosti, za malo sveprisutnog i prosječnog, za malo ničeg posebnog. Čeznula sam za takvim odlukama.

Zapletena u te emocije i preispitavanje više svojih nego sinovih snaga hodala sam do auta još mozgajući gdje sam stavila pužnicu, da li je daljinski govornog procesora na mjestu, jesam li ponijela uputnice i natuknice za pitanja, jesu sve sličice od PECSa tu i da naravno… vječno pitanje gdje su mi ključevi od auta ;-))) i podignuvši pogled prema djeci ugledam najdivniji prizor.

Braco Mihael i seka M se drže za ruke i šetaju sami… bez mene! Seka u svojoj dječjoj nježnosti pokazuje bratu parkić i znakuje mu imena sprava. Maleni Mihael sve prati i sa sekom ostvaruje divnu socijalizaciju. Njih dvoje kao veliki, a tako mali. Promatrala sam ih dugo sasvim tiho da ničim ne poremetim meni ovaj sveti trenutak. Odvrtio se film svih pokušaja socijalizacije, da gleda seku u oči, da joj pruži igračku i da zajedno grade igru, da se zagrle i počupaju, da čine što brat i seka čine. Odvrtio se film usmjeravanja Mihaela gdje je auto, da ne zapinje od najmanji kamenčić i da hoda samostalno bez da ga požurujem ili usporavam i svako 10m nosim, da ne bježi na cestu i da prati mamu bez da je drži za ruku… Puuuno smo napredovali u ove 2 godine.

I evo.. napokon nešto normalno, sveprisutno, reklo bi se – ništa posebno. „Naravno“ da će se brat i seka držati za ruke.

Osmjehnem se zadovoljno što imam priliku biti roditelj u jednoj normalnoj, možda ništa posebnoj situaciji.

;-))))

Ponekad se nađem u društvu, djeca trče na sve strane. I onda krenu priče o porodu, trudovima, dojenju, puzanju, hodanju, spavanju, neprospavanim noćima, vrtiću, hranjenju, i da dalje ne nabrajam. Pokušavam biti pristojna, sudjelujem, tek toliko onako da se i ja malo uključim.. Jer iako stvarno imam puno toga za reći o svemu tome…

Zbog svoje struke vrlo dobro sam upoznata s dječjom razvojnom psihologijom, ali ne osjećam se dovoljno kompetentnom da dijelim savjete drugima. Tko zna kako bih se ja ponašala i kako bih ja neke stvari doživljavala da eto, nemam drugih i drugačijih briga na pameti.

Zbog Laveka dobro prepoznajem odstupanja u psihomotornom razvoju, čak mi je ponekad dovoljno da primim neko djetešce na ruke par sekundi i odmah osjetim tonus svakog djelića tijela – je li hipo, hiper ili normalan.

Tako da sve što kažem je:

Porod – carski rez.

Trudovi – što je to?

Dojenje – zaboravi, zbog Lavekove hipotonije nemoguća misija.

Puzanje – još i danas teško.

Hodanje – s 4 i pol godine.

Neprospavane noći? – mislim da prvih 5 godina nisam spavala.

Hranjenje? – kad je Lavek bio mali, dnevno 8 sati samo na to.

Jedna rečenica dovoljna svima, ja sam sudjelovala. Ne želim druge daviti, a iskreno, to i nisu baš moje teme. Nije da mi je teško o tome govoriti, dapače, nego jednostavno sam toliko bila u tome i samo u tome da mi je drago da je sada to iza nas i da nemam više tih briga.

No, postoje teme koje mi ne padaju baš tako lako. Na kojima se malo zagrcnem jer nemam ama baš ništa za reći.

Svatko se voli hvaliti svojim Lavekom, uspjesima, dostignućima, crtežima, medaljama, utakmicama, engleskim, gitarom, tenisom, pokusima iz fizike, lektirama,…

Pa pokazuju crteže za Božić, čestitke za Majčin dan, rođendan…

Tad se javi onaj osjećaj. Negdje duboko unutra, iza želuca, prema tamo nekom kralješku. Nije to bijes, daleko od ljutnje, nije to ni tuga, još manje ljubomora. Taj osjećaj nema ime.

Ja nemam što ispričati, još manje za pokazati. Ja sad tu više ne pripadam.

I zato sam si ove godine rekla – Lavice, neće to biti više tako, napravit će i tebi Lavek nešto za rođendan! Pa ćeš i ti imati što za ispričati i za pokazati! Možeš i ti to, samo ti treba malo mašte i malo truda. Sve se može, ako te to veseli.

I tako ja s Lavekom otišla u dućan, odabrali smo lijepe srebrne naušnice, one viseće, s malim srčekom na kraju. Prekrasne!

Kad smo došli doma, posjela sam Laveka za stol, stavila papir pred njega, olovku u ruku i krenula pisati. Njemu je to bilo beskrajno smiješno i zabavno, pažnja doduše na plafonu, ali s malo borbe, hrpu zafrkancije uspjeli smo i to. Tada sam sve to lijepo spakirala u poklon vrećicu.

I tako je svanuo novi dan. Moj rođendan. Sad još samo trebam dobiti poklon. Odvela sam Laveka u sobu, stavila mu u ruku vrećicu i brzo otrčala u kuhinju. Samo treba doći za mnom i dati mi vrećicu. Nadam se da će tako i ovaj put, da neće na tom dugom putu ispustiti vrećicu, ili je potrgati, ili odlučiti sjesti na kauč.

No, za moj rođendan, Lavek je došao i s ogromnim osmjehom mi predao malu vrećicu. U njoj kutijica. Otvorila sam kutijicu, a kad ono, prekrasne srebrne naušnice, viseće, s malim srčekom na kraju.

• Hvala ti Lavek, divne su!

U vrećici je bila i čestitka. Srce mi je veliko kao kuća! To je od mojeg Laveka!

• Draga mama, sretan ti rođendan. Tvoj Lavek.

Do sljedećeg puta, ljubi vas

Lavica.

Najgore je kad se dogodi neka nezgoda. A događaju se često. I koliko god paziš, koliko god ti je koncentracija stalno na 120 posto, uvijek se može dogoditi trenutak kada ti koncentracija padne na alarmantnih 110 posto, a dovoljna je samo ta milisekunda raspršenosti pažnje da se dogodi nezgoda.

Bio je to jedan sasvim običan dan. Ne sjećam se više zašto Lavek nije išao u vrtić, možda smo imali neku kontrolu. Uglavnom, ja kao i obično, sto stvari u isto vrijeme – kuham ručak, usisavam, pazim da Lavek eto baš kad usisavam i ne čujem ga ne odluči provjeriti što se kuha, otvoriti nekakav kredenc ili bilo što drugo. U jednoj ruci usisavač, miješam ručak da ne zagori, svako malo provjeravam gdje je Lavek. I tada se Lavek odlučio uputiti u kupaonicu što isto nije baš zgodno jer tamo ima stvarno jako zanimljivih stvari. Izvela sam ga iz kupaonice i zatvorila vrata. Nisam ništa primijetila, Lavek nije uopće reagirao i tek kad sam zatvorila vrata shvatila sam da sam zatvorila i njegov prst.

Ne mogu vam uopće opisati osjećaj koji me obuzeo, taj strah, panika, ljutnja na samu sebe… Pa ja toliko pazim na njega, i onda napravim tako nešto! I tek kad sam počela paničariti jer sam vidjela da mu komadić jagodice visi s prsta, Lavek je zaplakao. Niti danas ne znam je li plakao od boli, ili ga je uplašila moja reakcija.

Ne znam niti sama kako sam ja inače tako sabrana, smirena, koja kod kuće ima doslovno malu ljekarnu, od sterilnih gaza, flastera svih veličina, zavoja, uopće zaboravila da to sve imam. I zgrabila sam, ja mislim prvi ručnik koji sam vidjela i zamotala mu prst.

Ma zapravo, znam zašto me ulovila takva panika. Zato jer sam ja bila kriva.

Zagrlila sam Laveka, malo se pokušala smiriti i otišla po susjedu da dođe i bude s njim dok ja zovem hitnu. Ipak je to ozbiljna situacija koja je to zahtijevala.

Nakon dosta uvjeravanja, došli su i odvezli nas u bolnicu.

U bolnici nas je zaprimio jako simpatičan mladi kirurg koji mi uopće nije djelovao zabrinuto. Čak sam ga u jednom trenutku i pitala – jeste li ikada vidjeli tako ozbiljnu i tešku ozljedu? Mislim, nakon svega što sam se nagledala i naslušala… Ali, Lavek je moj i svakoj Lavici je sve najmanje tisuću puta ozbiljnije što se tiče njenog Laveka.

Laveka su zaprimili na odjel kirurgije jer je prst trebalo zašiti u općoj anesteziji. Ja još uvijek dosta uzrujana, baš uplašena, neću si oprostiti nikada! Došao je i anesteziolog pogledati Laveka, ja ga molila da Laveku spase prst, plakala od brige…

A Lavek? Lavek je s prstom zamotanim do lakta stajao u svom krevetiću, držao se za ogradicu, smijao i skakutao. Na krevetiću je visio natpis NA TAŠTE i ispod natpisa slika – LAVA! E tad je stvarno bio pravi Lav!

Tek kada sam se u potpunosti smirila, pogledala sam oko sebe. Preko puta Laveka je bio dječak koji se igrao štapnim mikserom. Do njega, djevojčica koja je imala nezgodu s kipućom vodom. U tom trenutku sam shvatila da u ovom slučaju definitivno može biti i puno gore i ozbiljnije.

Nakon nekoliko sati, zazvonio je telefon na odjelu i sestra je viknula:

• Prst može u salu!

Ne znam koliko je to sve trajalo, ali sjećam se samo da smo se vratili na odjel i da je Lavek bio dobro, a to je bilo najvažnije.

Naravno, otišli smo i na razgovor kod kirurga da čujemo kako je sve prošlo, i nikada neću zaboraviti:

• Gospođo, to je bil’ tak lepi komadek mesa koji smo bez problema zašili. Vi ste to jako lijepo odmah stisnuli. No, nokat smo morali maknuti, ali narast će novi, ništa ne brinite.

Tako nešto i na takav način može govoriti samo netko tko obožava svoj posao, tko uživa u onome što radi i tko je presretan kad prenosi dobre vijesti. Došlo mi je da ga zbog toga izgrlim!

Laveku je prst lijepo zarastao, danas se više ništa ne vidi. Ja sam si oprostila, a i poslije sam čula od drugih da zapravo slučajevi Prst i nisu tako rijetki.

Prst je zašiven, narastao je novi nokat. To smo popravili kao da se ništa nije dogodilo.

Ali kao i uvijek, postoji onaj ALI.

Onaj ALI zbog onog dijela koji se ne može samo tako u pola sata zašiti i popraviti.

Lavek nije uopće reagirao na bol. Možda i je osjetio nešto, ali nije znao da mora maknuti ruku. I nakon toliko godina, Lavek stavi dlan na lampaš (eto, gledala sam negdje drugdje). Osjeti, ali kao da se isključi sistem, ukoči se i ne zna što bi. I danas Lavek hoda u novim cipelama i tek poslije kad ih skinem, vidim stopala puna krvavih žuljeva. I danas, ako slučajno pritisne prste ladicom, mogao bi tako ostati stajati cijeli dan dok ga netko ne oslobodi. ALI zbog toga jer se poprilično jako zna udariti, a on ništa. ALI zbog toga jer me svi pitaju jer ga što boli, a ja ne znam. U ovih 11 godina znam sigurno za nekoliko puta da je plakao zbog boli. I to sad znam da mora biti bol od koje bih ja vjerojatno pala u nesvijest. Ponekad zaplače kada padne ili se udari, ali to je s dosta zakašnjenja i jako se brzo smiri. ALI zbog toga jer zna tako krivo stati i i izvrnuti nogu da mene zaboli samo kad to vidim. A on nastavi dalje.

Veliko ALI – Zašto se to ne može popraviti, sašiti, i da je sve onda drugi dan posloženo kako treba?

Ubrzo nakon slučaja Prst, Lavek je dobio super ljuljačku, onu koja izgleda kao tanjur. Pogađate, pao je odmah prvi dan. I to na bradu. Zagrlila sam Laveka i pitala:

• Jel’ treba na šivanje?

• Treba.

Stavila sam Laveku flaster na bradu, provjerila zube i jezik, još ga jače zagrlila, dala mu najveću pusu za Hrabrost i rekla:

• Idemo.