Kolumna

 

Nervozno kopam po torbi. Jedan pretinac, drugi pretinac, cijeli novčanik razasut, svi džepovi pretraženi, ali nema pa nema niti jedne kovanice od 2 ili 5 kn za posuditi trgovačka kolica.

Pogledam u svom sina i gledajući u njega pitam sebe da li da odustanem ili da se uputim u novu avanturu kupnje bez kolica.

Nedavno smo u potpunosti ostavili dječija kolica i sve obavljamo hodajući. Neke prilagodbe bile su potrebne, ali Mihael je vješto pokazao da može bez njih i eno ih u zasluženoj mirovini u garaži. Ostala su nam samo trgovačka kolica kad smo u velikom dućanu.

Onaj tko imalo zna o poremećaju senzorne integracije zna da razni mirisi, blještava svijetla, boje, šarenilo, gužva, glasna glazba, užurbanost ljudi, nepredvidive i nejasne situacije predstavljaju priličan izazov …čak toliko da dođe do tzv. meltdowna. Dijete se brani, tj. nosi sa stresnom situacijom plakanjem, bježanjem, vikanjem, povlačenjem u sebe… razni su načini. Mom mališanu je problem neorganiziranost, vrtimo se po dućanu, neke redove obiđemo vise puta. Daje mi dojam da besciljno hoda po dućanu bez shvaćanja svhovitosti svake aktivnosti, to ga ljuti, čak frustrira. To smo izbjegli s trgovačkim kolicima i smješten u njih igrali bi se, zabavljali, proučavali namirnice cijelu torturu kupnje učinili bismo zabavnom i bržom.

Sad smo primorani bez njih…

Gledam ponovo mog mališana i ne mogu da se ne osmjehnem njegovom miru i strpljenju dok sam kopala po torbi. Okice mu se sjaje i ima široko razvučen osmijeh…znam da razmišlja o lizalici sto uvijek dobije u tom dućanu. Pružim mu ruku i odlučim nam dati mogućnost za rast. Pa neka bude teško. Uvijek znamo gdje je izlaz. Idemo biti hrabri.

Šetamo približavajući se podužem redu u mesnici, hvata me nemir jer nosit se sa ne razumjevanjem okoline zbilja mi nije na dnevnom redu. Zabavljamo se vrteći se u krug, pokazujući mu brojeve…e, nikad u životu nisam bila sretnija vidjet sve one označene cijene artikala. Moj mališan je prilično zaigran i dok smo došli na kraj reda već smo sve cijene znali napamet, izgazili smo sve ljude po cipelama, ispipao je teksture svih jaketa, naslonio se na svaku tetu i stričeka, izvrtio se do besvjesti, sjeo svako malo na pod i pobjegao mi sto puta. Buljili su u nas kao u osmo svjetsko čudo, izritirana i ljuta izraza lica, …Što mama ne smirite svoje dijete? Što ga ne kontrolirate? Kakva su to divljanja?

Pitam se što učiniti, pravdati se i objašnjavati da je takva i takva situacija, ispričavati se što je moje dijete jednostavno u isti tren prestimulirano i podstimulirano različitim stvarima što ja i ti možda i ne primjetimo. Ne, ne mogu. Možda ne shvaćaju, možda ne žele shvatiti.

Svoj sam pogled imala samo na Mihaelu, ponos i osmjeha nisam htjela sakriti pred njim…on je uspio obaviti kupnju s mamom, istraživali smo dućan nogama i rukama, nije bilo suza ni vriske.

Kasnije smo pomoću sličica organizirali kupnju i radimo na tome da nam obilazak dućana bude što lakši i ugodniji.

To je pothvat, ali sve češće obavljamo ga s još jednim kotačićima manje.

 

Tu rečenicu neću nikada zaboraviti. Naravno, promijenila je puno toga kod mene.

Kad je Lavek imao par mjeseci, trebao je u bolnicu na jednu operaciju u općoj anesteziji. Naravno, trebali smo kod anesteziologa na pregled. I tada je ona zaključila da se Lavek ne ponaša kako bi se trebao ponašati za svoju dob i da nas ne pušta u anesteziju prije kompletne neurološke obrade.

Meni tada ništa nije bilo jasno, nisam imala pojma o ničemu. Znala sam da je neuropedijatar doktor za mozak. Da, zvučalo mi je grozno – što sad nije u redu s Lavekovim mozgom? Ali ja tada niti nisam imala nikakve ideje što bi to sve moglo biti u krivu s Lavekovim mozgom.

Budući smo bili u već u bolnici, odmah smo išli na pregled kod neuropedijatra koji je uključivao i ultrazvuk mozga. I tako mi došli na taj pregled, polegla ja Laveka na krevet, bila je doktorica i valjda medicinska sestra.

Ja s Lavekom kod neuropedijatra. Nakon kratkog i neformaInog razgovora, tko ste, što ste, odakle ste, pregled krene. Totalna tišina, svi su koncetrirani na neke sivo-crno-bijele slike, ja isto gledam mada nemam pojma ništa osim da je to Lavekov mozak.

I onda:

• Aha, vidiš.
• Aha, vidim.

Ja kao da ne postojim. Naravno, pitam:

• O čemu se radi?
• Ma nekakve ciste, odgovori ona mrtva hladna jer ipak ona to gleda svaki dan pa misli da moze razgovarati na način kao i da je to i meni sasvim normalno.

Meni se noge odsjekle. Prvo, moram na pregled s Lavekom kod doktora za mozak, a sad još i ima nekakve ciste na mozgu. To postoji?

I jedno jedino pitanje koje mi je palo na pamet, a i činilo mi se najlogičnije u tom trenutku:

• Jel’ to opasno?
• Ah, mama pita puno pitanja jer je učiteljica, odgovori sestra.

Naravno, taj odgovor me totalno zablokirao i ja više nisam znala niti kako se zovem, a kamoli da smislim još kakvo suvislo pitanje. I otišla s Lavekom nazad na odjel.

I dalje u šoku, nemam pojma što to znači, za posljedice, tada nije bilo interneta na mobitelu bilo gdje i bilo kad.

I sva sreća, došao je kirurg na čijem smo odjelu bili i lijepo mi sve objasnio što su ciste na mozgu, kako nastaju, ima li posljedica. To mi je objasnio kirurg, ne neuropedijatar kako je i za očekivati.

Što je taj događaj promijenio? Puno toga. Rekla sam si da me više nikada nitko neće tako uspjeti ušutkati. Tako da još i dan danas nakon 11 godina u svaku ordinaciju, ured, instituciju dolazim s papirom i napisanim pitanjima. Dobro se pripremim. Pa neka govore što hoće, tipkaju, javljaju na telefon, ja se uvijek vratim na svoj šalabahter. Ne dam se smesti.

U početku sam se čak i ispričavala – oprostite, ja ne izlazim van dok to sve ne prođemo. Danas su se svi već navikli na to, odgovore na jedno pitanje i strpljivo čekaju drugo.

Što se tiče medicine, savladala sam dosta toga, jedan doktor je čak i mislio da sam po struci nešto vezano za medicinu. Super, jelda?

A na neki način, zapravo sam i zahvalna što mi se to dogodilo jer sam odmah na početku shvatila kakva me borba čeka i kako se trebam postaviti. I da je preda mnom puno učenja i istraživanja.

No, da se ja vratim na odgovor koji sam dobila i da konačno odgovorim onako kako sam trebala prije 11 godina:

Draga moja, ja ne pitam puno pitanja jer sam učiteljica, ja pitam puno pitanja jer sam mama, jedna od onih Lavica. Dobro ih poznajete.

Do sljedećeg puta ljubi vas

Lavica.