Ispeci pa reci!

Nikada neću zaboraviti što mi je jedna mama s posla ispričala. Njezin sin ima ozbiljne razvojne poteškoće: roditelji su mi rekli da je svoje prve četiri godine dijete skoro pa vegetiralo. Tamo gdje si ga stavio, tu si ga i našao, rekli su mi. Tek poslije kada su krenuli na senzornu integraciju i počeli raditi na komunikaciji, dječak se otvorio. Radila sam s njim preko godinu dana. Zbog njegovog stanja odnosno nemogućnosti komunikacije skoro ni na koji način, roditelji su često pričali o njemu pred njim. Do tog jednog dana! Njegova mama se potužila prijateljici i pričala joj kako se osjeća dok joj je sin bio u istoj sobi. Dječak je pogledao svoju mamu i briznuo u plač. Mama je bila shrvana. Bila je jako tužna što je na taj način povrijedila svoga sina. No, s druge strane bila je i sretna jer je imala dokaz da ju njezin sin ipak razumije, da razumije jezik i da osjeća iste emocije, tj. da voli svoju mamu. Od onda više nikada nije pričala negativno o svojemu sinu pred njim samim, nego su ga dapače roditelji još intezivnije počeli voditi na terapije.

Uvijek sam bila oprezna da ne kažem ništa negativno o djetetu pred njim samim, ali otkako sam čula ovu priču i osjetila tu majčinu bol koju je godinama nanosila djetetu, promijenila sam se i ja. Ako ja imam osjećaj da želim promijeniti cijeli svijet za tog dječaka, koji je inače, izrastao u zaista sretnog i nasmijanog dječaka, mogu onda samo misliti kako se njegova majka osjeća.

Nemojte riskirati govoreći negativno o svojoj djeci pred njima, bez obzira na stupanj djetetovog razvoja. Nije vrijedno toga. Možete li zamisliti kada bi znanost bila toliko uznapredovala da možemo pročitati misli i osjećaje naše djece da saznamo koliko su dobro ustvari razumjeli što govorimo i koliko su ih naše riječi povrijedile? Svi si moramo dati malo oduška. Dovoljno je teško kada roditelj sazna da mu dijete nije onog zdravlja kakvog si je želio i zamišljao za svoje dijete. Kada znaš da nećeš čuti “mama” ili “volim te”, ili da nećeš dobiti zagrljaj ili poljubac od svog djeteta jednostavno ti se slomi srce. Proces tugovanja i pričanja o tome je odličan i zdrav za roditelje, ali pronađite povoljno vrijeme, mjesto i osobu za to. Nikada ne znaš hoće li te i kada tvoje dijete početi razumijevati. A kada to shvatiš, može biti i prekasno.

Kako objasniti djetetove senzorne potrebe obitelji i prijateljima?

Nije jako teško objasniti senzorna odstupanja onima koji se nikada prije nisu upoznali s tim terminom. Ali svejedno, reakcije ljudi su vrlo zanimljive, pogotovo onih malo starijih. U rasponu su od “Ma, gle ti te obraščiće, on izgleda tako zdrav!” do “U moje doba se nisi mogao tako ponašati!” Jeste li i vi dobivali takve komentare? Dakle, što učiniti, kako objasniti da ako se dijete baca po podu zbog soka od narače ipak ne zaslužuje otići u kaznu?

Da bismo odgovorili na to pitanje moramo uzeti u obzir da većina nas ima nekakav senzorni deficit te da uglavnom niti ne shvaćamo da su neke naše svakodnevne reakcije ustvari senzorne reakcije na vanjske podražaje.

  • kada sjedimo na stolcu prekriženih nogu, neki ljudi počnu cupkati gornjom nogom. Mozak ne dobiva dovoljno informacija o položaju gornje noge i mora ju pomicati (ili ako imaju nekakvu široku cipelu ili sandalu, neki ljudi se počnu igrati s njom). Na ovaj način cupkanje noge daje proprioceptivni podražaj iz zgloba u mozak o nozi i njenoj poziciji.
  • Onima kojima je jako bolno hodanje po kamenčićima ili šljunku su možda taktilno preosjetljivi u području stopala.
  • Neki ne vole dirati mokre spužvice ili mokru kosu.
  • Neke ljude možeš izbaciti iz ravnoteže vrlo lako.
  • Neki ljudi će tek rijetko pogoditi pernatu lopticu za badminton jer imaju slabiju kontrolu oko-ruka.
  • Kada su umorni, neki ljudi postanu preosjetljivi na zvuk i svjetlo (ja!)

No, neka djeca i većina zdravih odraslih ljudi može kognitivno kompenzirati ta senzorna odstupanja. Znamo da se suđe mora oprati i na dosadnom predavanju se mora dugo sjediti. To nam neće biti najugodnija aktivnost, ali ćemo to napraviti. Djeca sa značajnijim senzornim odstupanjem neće moći reagirati na taj način. Oni će i dalje tražiti senzorne podražaje koje trebaju ili će se pokušati maknuti od onih na koje su preosjetljivi. Što činite kada izađete iz kuće tokom ljeta – zaštitite svoje oči ili zaškiljite dok se ne prilagodite. Stoga, kada vidite da se dijete baca po podu zbog soka od naranče, provjerite što je uzrokovalo to ponašanje (trag; ima li komadića naranče u soku / je li sok prehladan / je li prekiseo)

Kada vidite da netko ne razumije senzorne potrebe i ponašanje Vašeg djeteta, probajte ih pitati neka od ovih pitanja; cupkaju li nogom dok sjede prekriženih nogu na stolcu; smetaju li im glasni zvukovi navečer; smetaju li im pomiješani mirisi u trgovačkim centrima; bliješti li im sunce kada izađu van nakon boravka u zamračenoj prostoriji… Na taj način ćete im približiti ovu problematiku jer će primijetiti da je senozrna integracija i u njima samima samo prije nikad nisu bili svjesni toga. Bolje će razumijeti i njenu ozbiljnost i intezitet.

Javite mi je li Vam ovo pomoglo!

 

A cranky baby? – behind the scene

  • “My baby cries a lot.”
  • “My baby doesn’t want to eat (solids).”
  • “My baby doesn’t like to get dressed.”
  • “It’s impossible to put my baby to sleep.”
  • “My baby doesn’t like to ride in a car.”
  • “My baby doesn’t like to spend time on her tummy.”

All of these are frequent examples of children’s reactions to sensory stimuli from the environment. To explain it a little bit: there may be many reasons for a baby to cry constantly or not to be able to sleep and it is up to us to find a pattern in the activities that preceded the negative reactions: e.g. bathing, dressing, feeding, going out in the sun etc. It can also be a reaction to an absence of a stimulus. For example: a baby or a child will not be able to fall asleep until he or she gets enough of proprioceptive stimuli (e.g. when we tightly hold the baby in hands). Children who have some oral motor and sensory difficulties will most likely have difficulties breastfeeding (sucking) or will have difficulties chewing their food, especially the solid, chewy items. Also, they might be irritated by the smell or the texture of the food. Furthermore, if a baby is hypersensitive to touch, she might cry while you try changing her clothes and might even be bothered by the etiquette or different materials in her clothes. Children who are hypersensitive to the vestibular stimuli most likely will not enjoy the car rides, while the children on the opposite side of the spectrum love the rides, swinging, walking on a beam (or couch armrest) and other unstable surfaces. Concerning the tummy time, if a child has a vestibular problem, they will probably not want to have their heads in a position towards the floor. If they have low muscle tone, they might have an issue holding their heads up or they might have a problem with their shoulder girdle.

Let me make this more clean with an example of a boy I worked with. He was 9 months old when he came to me and the reason his mom brought him was that he did not sit by himself. So, in our first meeting, I put the boy down on a mat and waited to see his spontaneous movements, reactions and motor skills. He did not want to turn to his tummy. I tried using the toys to get him to turn and stay like that, but he would immediately start to cry very intensely. Putting him into a side sitting position also scared him a bit and he would continue to cry. He didn’t even want to have his fists on the ground in front of himself. But, while he was on his back, he would hold a toy in his hands. After getting to know his motor skills, I took a look at his sensory profile since children until the age of 7 are very sensory oriented. I noticed this boy was hypersensitive to tactile stimuli on his fists and that was the reason he was not using the side sitting. The boy did not want to put his hands onto the floor which prevented him from getting and being in this position. Also, he did not want to have his head face the floor. While on the tummy or on all fours where head needs to be in that position tell us there might have been some vestibular difficulty. The vestibular system gives us information about the head position. When I realized what his sensory difficulties were, I started working with him on a swing – we would swing forward-backward as the linear swinging regulated him.This way we worked and played without any tears.

It is important to know what preceded some negative reaction your child had and look at the situation through sensory glasses. For example, if your child doesn’t like to get dressed and you only manage to put some clothes onto your baby while somebody is holding her or singing, take it as a clue that your baby needs more proprioceptive or auditory stimuli to get regulated. You can give your baby some deep pressures all around his body, especially the joints as if you were trying to reach their bones. Do not squeeze your baby or pinch or lightly caress, just give deep and relaxing pressure with your whole palm. Then, try to get your baby dressed. Any difference in his or her behavior now? If not, check if your baby has a preference in materials and textures or is she or he bothered by the etiquette on the clothes or if the clothes are too cold (after giving a warm bath, clothes can sometimes appear cold).

Što se potencijalno krije iza bebinog negodovanja?

  • “Moja beba jako puno plače“.
  • “Moja beba ne želi jesti (krutu hranu)”.
  • “Moja beba se ne voli oblačiti“.
  • “Moju bebu je nemoguće uspavati“.
  • “Moja beba se ne voli voziti u autu”.
  • “Moja beba ne voli biti na trbuhu“.

Sve su to česti primjeri reakcija na osjetilne podražaje iz okoline. Da ukratko obrazložim; može biti mnogo razloga za bebin konstantni plač ili nemogućnost spavanja te bi trebalo pronaći uzorak u tome što prethodi tim radnjama: oblačenje, kupanje, hranjenje, izlazak na sunce itd. Može biti i odsutnost nekog podražaja. Na primjer: beba, odnosno dijete, neće moći zaspati dok ne dobije dovoljno proprioceptivnog podražaja (npr. čvrstog dodira na površinu cijelog tijela kao kada bebu nosimo u naručju). Djeca koja imaju problem oralne motorike i senzorike, teško će sisati majčino mlijeko ili bočicu ili žvakati krutu, pogotovo žilaviju hranu. Također, možda ih smeta intezivan miris hrane ili njena tekstura. Zatim, ako je beba taktilno preosjetljiva, plakat će za vrijeme skidanja i oblačenja te će ju možda smetati i etikete ili neki drugačiji materijali. Djeca koja su vestibularno preosjetljiva neće uživati ili se brzo i lako opustiti za vrijeme vožnje u autu, dok će djeca hiposenzitivna na vestibularni podražaj uživati u vožnjama, ljuljanju, hodanju po gredi (rukovatu od kauča), nestabilnim podlogama itd. Što se tiče boravka na trbuhu, ako je problem vestibularni, onda neka djeca neće htjeti imati glavu u položaju prema podu. Ako je problem niskog mišićnog tonusa, možda im je teško držati glavu gore ili ima možda problem ramenog obruča.

Primjer: Radila sam s jednim dječakom od 9 mjeseci koji je došao na pokazne vježbice jer još nije samostalno sjedio. Na prvom sastanku s njim, kada sam ga stavila na strunjaču i pričekala da vidim spontane kretnje, reakcije i motoriku, nikako se nije okretao na trbuh. Koristeći igračke pokušala sam ga motivirati na boravak na trbuhu, ali nije se htio niti okrenuti, a kamoli boraviti dulje. Odmah bi počeo intezivno plakati. Postavljanje u bočni sjed ga je također dosta plašio te bi i dalje dječak jako plakao. Ručice nije htio držati ispred sebe u bočnom sjedu, ali dok je bio na leđima, ipak bi držao igračku u rukama. Nakon upoznavanja njegove motorike, pogledala sam ga i kroz senzoričke naočale jer su djeca do sedme godine života izrazito senzorička bića. Ispitujući dječakovu senzoriku vidjela sam da dječak ima hipersenzitivno taktilno odstupanje na šakicama te je to razlog njegove nemogućnosti da samostalno zauzme bočni sjed. Jednostavno nije htio držati ručice na podlozi, što je neophodno za ovaj položaj. No, problem je bio i u položaju glave. Dok je na trbuhu i u četveronožnom položaju gdje glava treba gledati prema dolje, možda postoji i vestibularno odstupanje. Vestibularni sustav nam daje informaciju o položaju glave. Kada sam otkrila koja su njegova senzorna odstupanja, krenula sam izvoditi vježbice i položaje na ljuljački koju sam ljuljala naprijed – natrag (linerano ljuljanje) koje je dječaka organiziralo i reguliralo te smo na taj način bez suza postizali sve položaje.

Važno je otkriti što je prethodilo nekakvoj negativnoj reakciji Vašeg djeteta i pogledati situaciju kroz senzorna načela. Na primjer, ako se Vaše dijete ne voli oblačiti i jedino kada Vam to uspijeva je dok bebicu netko drži ili pjeva, uzmite to kao znak da bebici možda treba više proprioceptivnog ili auditivnog podražaja za regulaciju. Možete bebici priuštiti duboke pritiske po tijelu, pogotovo po zglobovima, kao da želite prodrijeti ispod kože do kosti. Nemojte bebu štipati ili lagano dodirivati, samo dajte smirene i duboke pritiske cijelim dlanom. Nakon toga pokušajte s oblačenjem. Ako to nije pomoglo, pogledajte što je još prethodilo plakanju. Ima li razlike u ponašanju s obzirom na različite materijale odjeće? Smeta li Vašu bebu etiketa na robici, temperatura odjeće (npr. iz tople kupke u hladan bodi).

Aktivnosti kod kuće

Vaše kuće i stanovi su mjesta koja vaša djeca najbolje poznaju. Oni će se uvijek malo drugačije ponašati kod kuće nego na drugim mjestima. Djeca kojoj se tjelesna shema nije do kraja razvila, bit će opuštenija i osjećat će se zaštićenije u okolini koja im je poznata. Tako da će isprobavanje novih aktivnosti bolje proći kod kuće.

Znamo da kada ste kod kuće, najvjerojatnije morate zbrinuti i kućanstvo; rublje, suđe, doručak, ručak, večeru (osobito ako Vaše dijete ili neki drugi član obitelji treba specijalnu prehranu), čišćenje itd. Stoga je razumljivo da se ne možete konstantno igrati s djetetom. I to je ok! Ali, to ne znači da dijete ne može dobiti senzorne podražaje koji mu trebaju. Učinite svoj dom senzorno podražljivim i dopustite djetetu da samo traži podražaje iz prostora koji mu trebaju. No, pazite da ne prestimulirate Vaše dijete. Važno je imati na umu koliko je svako dijete posebno i kako drugačije reagiraju na svaku aktivnost. Jedno te isto dijete može različito reagirati na isti podražaj u različito vrijeme. Ono što je bilo zabavno ujutro može postati najgori neprijatelj već za pet minuta ili do kraja dana. I to je isto u redu! Lakše je reći nego to napraviti, ali sve što morate raditi je promatrati svoje dijete kroz senzornu prizmu.

Možete dijelove vaših domova ili dječje sobe osposobiti za određeni podražaj (taktilni, vestibularni…). Neki roditelji su čak napravili senzorne sobe u svojim podrumima. To će omogućiti Vašem djetetu da neometano pronalazi podražaje koji mu trebaju. No, s obzirom da je cilj da integriramo podražaje, uvijek možemo jednu igru ili podražaj malo začiniti. Ako se Vašemu djetetu ljulja ili vrti ili poželi hodati na nečemu visokome, vrlo vjerojatno traži vestibularni podražaj. Dopustite mu to na trenutak ili dva te ga polako angažirajte na novu aktivnost, dok još prva traje: na pjesmicu ili aktivnost istraživanja tijela ili na nešto vizualno.

Da pojasnim: dok se Vaše dijete ljulja, možete mu dati da baca jastučiće različite težine u košaru ili da pjeva pjesmicu u ritmu ljuljanja. Ako nemate ljuljačku, jednostavno stavite dijete na deku i ljuljate ga u različitim smjerovima i ritmovima. Također, pitajte svoje dijete želi li još te čekajte na njegov odgovor: u obliku osmjeha, plakanja, ako kaže da ili ne ili bilo kakvom radnjom pokaže svoju volju. Ove aktivnosti mogu biti vrlo kratke – djecu je ponekad dovoljno zaljuljati jednom ili dva puta i to treba poštivati, makar bismo mi rado da se ljuljaju i dalje. Vaše je dijete možda preosjetljivo na ovaj podražaj te ga ne želimo prestimulirati.

Ako trebate obavljati svoje kućanske poslove, a dijete bi trebalo biti samo na neko vrijeme, dajte im neki zadatak za koji mislite da mogu sami uspješno izvršiti bilo u svojoj sobi ili kod Vas u kuhinji. Mogli biste napraviti poligon po kući ili hodniku sa različitim preprekama koje dijete mora proći da bi došlo do Vas. Napravite ga tako da ste sigurni da ga dijete može uspješno proći (ne prelagano, ali niti toliko teško da se bespotrebno frustrira). U sklopu poligona možete i nadodati druge aktivnosti poput pronalaženja igrački ili loptica koje mora skupiti i staviti u košaru na kraju. To će Vašem djetetu dati osjećaj za početak i kraj te će imati cilj koji će im dati osjećaj zadovoljstva. Zato je vrlo bitno napraviti zadatak dovoljno izazovan, ali da ga je moguće prebroditi.IMG_2622

Ako je Vaše dijete premalo da bude samo i mislite da to nije dobro za njegovu sigurnost, neka dijete bude s Vama npr u kuhinji; može se igrati s različitim teksturama hrane kao što su grah, sirova tjestenina, žitarice ili mu možete čak prirediti ljepljivo tijesto od brašna i vode. Ako to tijesto napravite malo žilavijim, može biti dobra proprioceptivna aktivnost gdje dijete mora otkidati male komadiće, napraviti kuglice među vršcima prstiju i npr. zalijepiti te kuglice na komad papira sa unaprijed nacrtanim oblicima (srce, krug, linija, lice..). Naravno, imajte na umu da sve ove namirnice mogu završiti i u ustima Vašeg djeteta pa treba imati dijete na oku i procijeniti je li ova igra sigurna za njega i po pitanju alergija (npr. gluten ili kikiriki).

AGirl and a boy playing with shaving foam.  Permission acquired from their parents. ko ste primijetili da Vaše dijete ne voli imati prljave ruke, onda će iduća aktivnost biti vrlo izazovna za Vaše dijete i možda će mu biti potrebno i nekoliko mjeseci da prihvati pa probajte aktivnost uvoditi postepeno – igra s pjenom. Pjena je vrlo taktilno stimulirajuća koju mnoga djeca s odstupanjem u taktilnoj obradi isprva ne mogu podnijeti. To se često dogodi jer pjena nema čvrste granice i rubove koje daju informacije našem mozgu o tom predmetu pa tako pjena vrlo lagano klizi kroz prste i mozak ju ne može s lakoćom definirati. Može biti toliko zastrašujući osjećaj da se pojavi nagon za povraćanjem. Idite polako i postepeno i nemojte forsirati dijete. S pjenom se možete igrati na ogledalu ili npr na staklenim vratima te crtati prstićima različite oblike, crteže ili raditi otiske. Neka djeca su slabije osjetljiva i na okus pa im je pjena za brijanje zbog svog snažnog mirisa vrlo privlačna za istraživanje ustima. Imajte i to na umu kada dajete djetetu da se igra s pjenom (kao alternativu, možete koristiti šlag ako Vaše dijete to smije staviti u usta).

 

Za djecu koja su slabije osjetljiva na taktilni i proprioceptivni podražaj, pokušajte nabaviti ili napraviti neravne podloge koje ćete staviti na mjesto gdje se Vaše dijete najviše igra. Mi koristimo sobnu plažu Dr. Stošića koju možete kupiti, a alternativno možete i napraviti svoju npr. od plutenih čepova.

girl playing with water

 

sobna-plaza

Uzmite presvlaku za prekrivač te ju napunite malim lopticama ili granuliranim stiroporom. Ovo će onda biti sigurno mjesto gdje Vaše dijete može skakati (ako su loptice mekane!), prekoračavati, prepuzavati, valjati se ili jednostavno ležati. Ili samo dajte svojim vrečama-sjedalicama punjenim stiroporom novu ulogu.