Centar iLab

Ponekad se nađem u društvu, djeca trče na sve strane. I onda krenu priče o porodu, trudovima, dojenju, puzanju, hodanju, spavanju, neprospavanim noćima, vrtiću, hranjenju, i da dalje ne nabrajam. Pokušavam biti pristojna, sudjelujem, tek toliko onako da se i ja malo uključim.. Jer iako stvarno imam puno toga za reći o svemu tome…

Zbog svoje struke vrlo dobro sam upoznata s dječjom razvojnom psihologijom, ali ne osjećam se dovoljno kompetentnom da dijelim savjete drugima. Tko zna kako bih se ja ponašala i kako bih ja neke stvari doživljavala da eto, nemam drugih i drugačijih briga na pameti.

Zbog Laveka dobro prepoznajem odstupanja u psihomotornom razvoju, čak mi je ponekad dovoljno da primim neko djetešce na ruke par sekundi i odmah osjetim tonus svakog djelića tijela – je li hipo, hiper ili normalan.

Tako da sve što kažem je:

Porod – carski rez.

Trudovi – što je to?

Dojenje – zaboravi, zbog Lavekove hipotonije nemoguća misija.

Puzanje – još i danas teško.

Hodanje – s 4 i pol godine.

Neprospavane noći? – mislim da prvih 5 godina nisam spavala.

Hranjenje? – kad je Lavek bio mali, dnevno 8 sati samo na to.

Jedna rečenica dovoljna svima, ja sam sudjelovala. Ne želim druge daviti, a iskreno, to i nisu baš moje teme. Nije da mi je teško o tome govoriti, dapače, nego jednostavno sam toliko bila u tome i samo u tome da mi je drago da je sada to iza nas i da nemam više tih briga.

No, postoje teme koje mi ne padaju baš tako lako. Na kojima se malo zagrcnem jer nemam ama baš ništa za reći.

Svatko se voli hvaliti svojim Lavekom, uspjesima, dostignućima, crtežima, medaljama, utakmicama, engleskim, gitarom, tenisom, pokusima iz fizike, lektirama,…

Pa pokazuju crteže za Božić, čestitke za Majčin dan, rođendan…

Tad se javi onaj osjećaj. Negdje duboko unutra, iza želuca, prema tamo nekom kralješku. Nije to bijes, daleko od ljutnje, nije to ni tuga, još manje ljubomora. Taj osjećaj nema ime.

Ja nemam što ispričati, još manje za pokazati. Ja sad tu više ne pripadam.

I zato sam si ove godine rekla – Lavice, neće to biti više tako, napravit će i tebi Lavek nešto za rođendan! Pa ćeš i ti imati što za ispričati i za pokazati! Možeš i ti to, samo ti treba malo mašte i malo truda. Sve se može, ako te to veseli.

I tako ja s Lavekom otišla u dućan, odabrali smo lijepe srebrne naušnice, one viseće, s malim srčekom na kraju. Prekrasne!

Kad smo došli doma, posjela sam Laveka za stol, stavila papir pred njega, olovku u ruku i krenula pisati. Njemu je to bilo beskrajno smiješno i zabavno, pažnja doduše na plafonu, ali s malo borbe, hrpu zafrkancije uspjeli smo i to. Tada sam sve to lijepo spakirala u poklon vrećicu.

I tako je svanuo novi dan. Moj rođendan. Sad još samo trebam dobiti poklon. Odvela sam Laveka u sobu, stavila mu u ruku vrećicu i brzo otrčala u kuhinju. Samo treba doći za mnom i dati mi vrećicu. Nadam se da će tako i ovaj put, da neće na tom dugom putu ispustiti vrećicu, ili je potrgati, ili odlučiti sjesti na kauč.

No, za moj rođendan, Lavek je došao i s ogromnim osmjehom mi predao malu vrećicu. U njoj kutijica. Otvorila sam kutijicu, a kad ono, prekrasne srebrne naušnice, viseće, s malim srčekom na kraju.

• Hvala ti Lavek, divne su!

U vrećici je bila i čestitka. Srce mi je veliko kao kuća! To je od mojeg Laveka!

• Draga mama, sretan ti rođendan. Tvoj Lavek.

Do sljedećeg puta, ljubi vas

Lavica.

Najgore je kad se dogodi neka nezgoda. A događaju se često. I koliko god paziš, koliko god ti je koncentracija stalno na 120 posto, uvijek se može dogoditi trenutak kada ti koncentracija padne na alarmantnih 110 posto, a dovoljna je samo ta milisekunda raspršenosti pažnje da se dogodi nezgoda.

Bio je to jedan sasvim običan dan. Ne sjećam se više zašto Lavek nije išao u vrtić, možda smo imali neku kontrolu. Uglavnom, ja kao i obično, sto stvari u isto vrijeme – kuham ručak, usisavam, pazim da Lavek eto baš kad usisavam i ne čujem ga ne odluči provjeriti što se kuha, otvoriti nekakav kredenc ili bilo što drugo. U jednoj ruci usisavač, miješam ručak da ne zagori, svako malo provjeravam gdje je Lavek. I tada se Lavek odlučio uputiti u kupaonicu što isto nije baš zgodno jer tamo ima stvarno jako zanimljivih stvari. Izvela sam ga iz kupaonice i zatvorila vrata. Nisam ništa primijetila, Lavek nije uopće reagirao i tek kad sam zatvorila vrata shvatila sam da sam zatvorila i njegov prst.

Ne mogu vam uopće opisati osjećaj koji me obuzeo, taj strah, panika, ljutnja na samu sebe… Pa ja toliko pazim na njega, i onda napravim tako nešto! I tek kad sam počela paničariti jer sam vidjela da mu komadić jagodice visi s prsta, Lavek je zaplakao. Niti danas ne znam je li plakao od boli, ili ga je uplašila moja reakcija.

Ne znam niti sama kako sam ja inače tako sabrana, smirena, koja kod kuće ima doslovno malu ljekarnu, od sterilnih gaza, flastera svih veličina, zavoja, uopće zaboravila da to sve imam. I zgrabila sam, ja mislim prvi ručnik koji sam vidjela i zamotala mu prst.

Ma zapravo, znam zašto me ulovila takva panika. Zato jer sam ja bila kriva.

Zagrlila sam Laveka, malo se pokušala smiriti i otišla po susjedu da dođe i bude s njim dok ja zovem hitnu. Ipak je to ozbiljna situacija koja je to zahtijevala.

Nakon dosta uvjeravanja, došli su i odvezli nas u bolnicu.

U bolnici nas je zaprimio jako simpatičan mladi kirurg koji mi uopće nije djelovao zabrinuto. Čak sam ga u jednom trenutku i pitala – jeste li ikada vidjeli tako ozbiljnu i tešku ozljedu? Mislim, nakon svega što sam se nagledala i naslušala… Ali, Lavek je moj i svakoj Lavici je sve najmanje tisuću puta ozbiljnije što se tiče njenog Laveka.

Laveka su zaprimili na odjel kirurgije jer je prst trebalo zašiti u općoj anesteziji. Ja još uvijek dosta uzrujana, baš uplašena, neću si oprostiti nikada! Došao je i anesteziolog pogledati Laveka, ja ga molila da Laveku spase prst, plakala od brige…

A Lavek? Lavek je s prstom zamotanim do lakta stajao u svom krevetiću, držao se za ogradicu, smijao i skakutao. Na krevetiću je visio natpis NA TAŠTE i ispod natpisa slika – LAVA! E tad je stvarno bio pravi Lav!

Tek kada sam se u potpunosti smirila, pogledala sam oko sebe. Preko puta Laveka je bio dječak koji se igrao štapnim mikserom. Do njega, djevojčica koja je imala nezgodu s kipućom vodom. U tom trenutku sam shvatila da u ovom slučaju definitivno može biti i puno gore i ozbiljnije.

Nakon nekoliko sati, zazvonio je telefon na odjelu i sestra je viknula:

• Prst može u salu!

Ne znam koliko je to sve trajalo, ali sjećam se samo da smo se vratili na odjel i da je Lavek bio dobro, a to je bilo najvažnije.

Naravno, otišli smo i na razgovor kod kirurga da čujemo kako je sve prošlo, i nikada neću zaboraviti:

• Gospođo, to je bil’ tak lepi komadek mesa koji smo bez problema zašili. Vi ste to jako lijepo odmah stisnuli. No, nokat smo morali maknuti, ali narast će novi, ništa ne brinite.

Tako nešto i na takav način može govoriti samo netko tko obožava svoj posao, tko uživa u onome što radi i tko je presretan kad prenosi dobre vijesti. Došlo mi je da ga zbog toga izgrlim!

Laveku je prst lijepo zarastao, danas se više ništa ne vidi. Ja sam si oprostila, a i poslije sam čula od drugih da zapravo slučajevi Prst i nisu tako rijetki.

Prst je zašiven, narastao je novi nokat. To smo popravili kao da se ništa nije dogodilo.

Ali kao i uvijek, postoji onaj ALI.

Onaj ALI zbog onog dijela koji se ne može samo tako u pola sata zašiti i popraviti.

Lavek nije uopće reagirao na bol. Možda i je osjetio nešto, ali nije znao da mora maknuti ruku. I nakon toliko godina, Lavek stavi dlan na lampaš (eto, gledala sam negdje drugdje). Osjeti, ali kao da se isključi sistem, ukoči se i ne zna što bi. I danas Lavek hoda u novim cipelama i tek poslije kad ih skinem, vidim stopala puna krvavih žuljeva. I danas, ako slučajno pritisne prste ladicom, mogao bi tako ostati stajati cijeli dan dok ga netko ne oslobodi. ALI zbog toga jer se poprilično jako zna udariti, a on ništa. ALI zbog toga jer me svi pitaju jer ga što boli, a ja ne znam. U ovih 11 godina znam sigurno za nekoliko puta da je plakao zbog boli. I to sad znam da mora biti bol od koje bih ja vjerojatno pala u nesvijest. Ponekad zaplače kada padne ili se udari, ali to je s dosta zakašnjenja i jako se brzo smiri. ALI zbog toga jer zna tako krivo stati i i izvrnuti nogu da mene zaboli samo kad to vidim. A on nastavi dalje.

Veliko ALI – Zašto se to ne može popraviti, sašiti, i da je sve onda drugi dan posloženo kako treba?

Ubrzo nakon slučaja Prst, Lavek je dobio super ljuljačku, onu koja izgleda kao tanjur. Pogađate, pao je odmah prvi dan. I to na bradu. Zagrlila sam Laveka i pitala:

• Jel’ treba na šivanje?

• Treba.

Stavila sam Laveku flaster na bradu, provjerila zube i jezik, još ga jače zagrlila, dala mu najveću pusu za Hrabrost i rekla:

• Idemo.

 

Nervozno kopam po torbi. Jedan pretinac, drugi pretinac, cijeli novčanik razasut, svi džepovi pretraženi, ali nema pa nema niti jedne kovanice od 2 ili 5 kn za posuditi trgovačka kolica.

Pogledam u svom sina i gledajući u njega pitam sebe da li da odustanem ili da se uputim u novu avanturu kupnje bez kolica.

Nedavno smo u potpunosti ostavili dječija kolica i sve obavljamo hodajući. Neke prilagodbe bile su potrebne, ali Mihael je vješto pokazao da može bez njih i eno ih u zasluženoj mirovini u garaži. Ostala su nam samo trgovačka kolica kad smo u velikom dućanu.

Onaj tko imalo zna o poremećaju senzorne integracije zna da razni mirisi, blještava svijetla, boje, šarenilo, gužva, glasna glazba, užurbanost ljudi, nepredvidive i nejasne situacije predstavljaju priličan izazov …čak toliko da dođe do tzv. meltdowna. Dijete se brani, tj. nosi sa stresnom situacijom plakanjem, bježanjem, vikanjem, povlačenjem u sebe… razni su načini. Mom mališanu je problem neorganiziranost, vrtimo se po dućanu, neke redove obiđemo vise puta. Daje mi dojam da besciljno hoda po dućanu bez shvaćanja svhovitosti svake aktivnosti, to ga ljuti, čak frustrira. To smo izbjegli s trgovačkim kolicima i smješten u njih igrali bi se, zabavljali, proučavali namirnice cijelu torturu kupnje učinili bismo zabavnom i bržom.

Sad smo primorani bez njih…

Gledam ponovo mog mališana i ne mogu da se ne osmjehnem njegovom miru i strpljenju dok sam kopala po torbi. Okice mu se sjaje i ima široko razvučen osmijeh…znam da razmišlja o lizalici sto uvijek dobije u tom dućanu. Pružim mu ruku i odlučim nam dati mogućnost za rast. Pa neka bude teško. Uvijek znamo gdje je izlaz. Idemo biti hrabri.

Šetamo približavajući se podužem redu u mesnici, hvata me nemir jer nosit se sa ne razumjevanjem okoline zbilja mi nije na dnevnom redu. Zabavljamo se vrteći se u krug, pokazujući mu brojeve…e, nikad u životu nisam bila sretnija vidjet sve one označene cijene artikala. Moj mališan je prilično zaigran i dok smo došli na kraj reda već smo sve cijene znali napamet, izgazili smo sve ljude po cipelama, ispipao je teksture svih jaketa, naslonio se na svaku tetu i stričeka, izvrtio se do besvjesti, sjeo svako malo na pod i pobjegao mi sto puta. Buljili su u nas kao u osmo svjetsko čudo, izritirana i ljuta izraza lica, …Što mama ne smirite svoje dijete? Što ga ne kontrolirate? Kakva su to divljanja?

Pitam se što učiniti, pravdati se i objašnjavati da je takva i takva situacija, ispričavati se što je moje dijete jednostavno u isti tren prestimulirano i podstimulirano različitim stvarima što ja i ti možda i ne primjetimo. Ne, ne mogu. Možda ne shvaćaju, možda ne žele shvatiti.

Svoj sam pogled imala samo na Mihaelu, ponos i osmjeha nisam htjela sakriti pred njim…on je uspio obaviti kupnju s mamom, istraživali smo dućan nogama i rukama, nije bilo suza ni vriske.

Kasnije smo pomoću sličica organizirali kupnju i radimo na tome da nam obilazak dućana bude što lakši i ugodniji.

To je pothvat, ali sve češće obavljamo ga s još jednim kotačićima manje.

 

Tu rečenicu neću nikada zaboraviti. Naravno, promijenila je puno toga kod mene.

Kad je Lavek imao par mjeseci, trebao je u bolnicu na jednu operaciju u općoj anesteziji. Naravno, trebali smo kod anesteziologa na pregled. I tada je ona zaključila da se Lavek ne ponaša kako bi se trebao ponašati za svoju dob i da nas ne pušta u anesteziju prije kompletne neurološke obrade.

Meni tada ništa nije bilo jasno, nisam imala pojma o ničemu. Znala sam da je neuropedijatar doktor za mozak. Da, zvučalo mi je grozno – što sad nije u redu s Lavekovim mozgom? Ali ja tada niti nisam imala nikakve ideje što bi to sve moglo biti u krivu s Lavekovim mozgom.

Budući smo bili u već u bolnici, odmah smo išli na pregled kod neuropedijatra koji je uključivao i ultrazvuk mozga. I tako mi došli na taj pregled, polegla ja Laveka na krevet, bila je doktorica i valjda medicinska sestra.

Ja s Lavekom kod neuropedijatra. Nakon kratkog i neformaInog razgovora, tko ste, što ste, odakle ste, pregled krene. Totalna tišina, svi su koncetrirani na neke sivo-crno-bijele slike, ja isto gledam mada nemam pojma ništa osim da je to Lavekov mozak.

I onda:

• Aha, vidiš.
• Aha, vidim.

Ja kao da ne postojim. Naravno, pitam:

• O čemu se radi?
• Ma nekakve ciste, odgovori ona mrtva hladna jer ipak ona to gleda svaki dan pa misli da moze razgovarati na način kao i da je to i meni sasvim normalno.

Meni se noge odsjekle. Prvo, moram na pregled s Lavekom kod doktora za mozak, a sad još i ima nekakve ciste na mozgu. To postoji?

I jedno jedino pitanje koje mi je palo na pamet, a i činilo mi se najlogičnije u tom trenutku:

• Jel’ to opasno?
• Ah, mama pita puno pitanja jer je učiteljica, odgovori sestra.

Naravno, taj odgovor me totalno zablokirao i ja više nisam znala niti kako se zovem, a kamoli da smislim još kakvo suvislo pitanje. I otišla s Lavekom nazad na odjel.

I dalje u šoku, nemam pojma što to znači, za posljedice, tada nije bilo interneta na mobitelu bilo gdje i bilo kad.

I sva sreća, došao je kirurg na čijem smo odjelu bili i lijepo mi sve objasnio što su ciste na mozgu, kako nastaju, ima li posljedica. To mi je objasnio kirurg, ne neuropedijatar kako je i za očekivati.

Što je taj događaj promijenio? Puno toga. Rekla sam si da me više nikada nitko neće tako uspjeti ušutkati. Tako da još i dan danas nakon 11 godina u svaku ordinaciju, ured, instituciju dolazim s papirom i napisanim pitanjima. Dobro se pripremim. Pa neka govore što hoće, tipkaju, javljaju na telefon, ja se uvijek vratim na svoj šalabahter. Ne dam se smesti.

U početku sam se čak i ispričavala – oprostite, ja ne izlazim van dok to sve ne prođemo. Danas su se svi već navikli na to, odgovore na jedno pitanje i strpljivo čekaju drugo.

Što se tiče medicine, savladala sam dosta toga, jedan doktor je čak i mislio da sam po struci nešto vezano za medicinu. Super, jelda?

A na neki način, zapravo sam i zahvalna što mi se to dogodilo jer sam odmah na početku shvatila kakva me borba čeka i kako se trebam postaviti. I da je preda mnom puno učenja i istraživanja.

No, da se ja vratim na odgovor koji sam dobila i da konačno odgovorim onako kako sam trebala prije 11 godina:

Draga moja, ja ne pitam puno pitanja jer sam učiteljica, ja pitam puno pitanja jer sam mama, jedna od onih Lavica. Dobro ih poznajete.

Do sljedećeg puta ljubi vas

Lavica.