Centar iLab

Rado se sjećam dana kad je Lavek išao u vrtić. Bio je to prekrasan vrtić, s toliko toplim tetama, program je bio za poželjeti, nema gdje nisu bili i išli – kazališne predstave, koncerti, zoo, Botanički vrt, izložbe… Pričale su se priče svaki dan, pjevalo, plesalo.. Baš ono što je mom Laveku trebalo – da se osjeća prihvaćenim i voljenim. Njemu, mazici maloj to je godilo samo tako.

I onda jednog dana, dođem ja po Laveka i kaže mi teta:

• Jedno dijete ima uši. Bilo bi dobro da Laveku za svaki slučaj pregledate kosu i operete sa šamponom protiv ušiju.

Ništa strašno. Kao mala, imala sam podstanare. I tada nije bilo svih tih preparata, a niti strojčeka za rješavanje „situacije“. Mama mi je posipala neki otrov na kosu, zamotala , malo smo pričekali i onda smo ih lovili. Ja sam u međuvremenu izletjela na balkon i vikala – Cuced, cuced, opet imam podstanare! I to je to. Stvar je bila riješena.

No, da se ja vratim na svog Laveka. Njemu je u međuvremenu narasla poljepša grivica i nije mi baš bilo drago da se sad moramo boriti s nekim tamo dosadnim bubama, a pomisao da bi mu tu krasnu grivicu trebali ošišati… Ali, onda sam shvatila – pa to je trenutno najmanji problem, Lavice!

I otišla ja u ljekarnu i s najvećim mogućim osmjehom na svijetu rekla:

• Šampon protiv ušiju, molim!

Teta u ljekarni me jako čudno pogledala. Ne znam, možda je navikla da takve stvari traže na histeričan, ljut, nervozan način, jer eto, sad mi baš to i ne treba, pa sam jako ljuta i frustrirana jer mi dijete ima uši i sad moram svašta nešto izvoditi da to riješim..

I onda uleti neka koja zvuči sretno što joj Lavek možda ima uši?

Da, konačno trebam iz ljekarne nešto što treba i većina drugih! Jeee, konačno nešto normalno! Ne trebam doznake za to, ne trebam posebno naručivati, nisu to kateteri za čišćenje nosa, nisu maske za kisik, nisu kanile, nisu posebni flasteri koji će Laveku oderati pola lica kad mu zalijepim te kanile, nije posebna hrana, ne trebam recept..

Da, trebam jedan obični šampon protiv ušiju! I jako sam sretna što eto, baš taj šampon trebam!

Lavek na kraju nije imao uši. Ali ja sam po tko zna koji put puno naučila iz toga.

Postoje stvari oko kojih se isplati uzrujavati i postoje one koje ne zahtijevaju toliko energije. Prihvatiš, riješiš najbolje kako znaš jer to ipak možeš riješiti i ideš dalje. Odvojiti „probleme“ od Problema. Jer „problem“ je danas tu, sutra mu se smiješ. I kad shvatiš da te čeka još toliko toga, da trebaš snaga svih vrsta, one psihičke, fizičke, emocionalne, kad shvatiš da ima i Problema oko tebe, tada s osmjehom najvećim na svijetu uđeš u ljekarnu i kažeš:

• Šampon protiv ušiju, molim.

Do sljedećeg puta ljubi vas

Lavica.

Ima tome već sigurno 5-6 godina, ako ne i više. Lavek i ja smo sudjelovali na odličnim radionicama koje je organizirala jedna udruga. Trajalo je to cijeli vikend, puno djece, roditelja, terapeuta. U nekim od tih radionica roditelji su sudjelovali s djecom, a bilo je vrlo zanimljivih i poučnih radionica samo za roditelje.

Prvo je došlo na red predstavljanje. Svi smo sjeli u krug, pa tako i ja, Lavek mi je bio u krilu. Uglavnom, trebali smo se predstaviti. I tako dođe red na nas.

• Dobar dan, ja sam Lavica, Lavekova mama. Lavek ima toliko godina, ima problema s tim i tim, idemo na te i te vježbe…

Tada me voditelj radionice prekinuo i rekao – Da, ali recite nam nešto o sebi.

Muk. U tom trenu teže pitanje nisu mogli smisliti. Da su me barem pitali nešto iz neurologije. Ili genetike, još bolje! Koliki su Lavekovi eritrociti bili na zadnjoj kontroli? A hemoglobin? Daj pitanje iz alternativne komunikacije, daj neko iz pulmologije, nefrologije, gastroenterologije, bilo što, ali nemoj me tražiti da kažem nešto o sebi jer ti nemam što reći! Ne znam što reći. Koliko godina imam, kila, koji sam fakultet završila. Bojim se da nije to ono što ih zanima.

Ali moram nešto reći. Lavice, razmišljaj!

• Paaaa, volim piti kavu, sunce i šetati.

To sam odgovorila. To.

Tada su me spasili pitanjem koja je Lavekova najdraža pjesmica. Bila mama Kukunka. I onda smo svi Laveku otpjevali mamu Kukunku. Lavek je bio presretan i uživao.

No, mene je to pitanje itekako potreslo. Vjerujem da bi to pitanje barem malo zamislilo svaku mamu Lavicu. Normalno je, sasvim normalno da se u nama probudi onaj „životinjski nagon“, da sve postanemo Lavice koje bi sve napravile za svojeg Laveka.

Pa tako sam i ja. Bilo je razdoblja gdje sam naprosto zaboravila jesti jer sam bila toliko fokusirana na broj kalorija koje moram unijeti u Laveka, što baš i nije bilo lako jer Lavek nije mogao žvakati, i na svaki komadić veći od mikromilimetra je povraćao, pa miksaj sendviče, pumpaj kalorije..

Bi li se danas moj odgovor razlikovao? Možda i ne baš puno, čak mislim da bih nešto i dodala, ali dobra je stvar što bih odmah znala odgovor. I ne bi me takvo pitanje uopće začudilo. Jer sad ipak tu i tamo, ponekad stignem onako malo, pomisliti i na sebe i za sebe.

Do sljedećeg puta, ljubi vas,

Lavica.

Lavica i Lavek

Ovo sve krece zbog prekrasne ideje moje Line iz iLaba. Jednom smo nešto razgovarale i ja sam spomenula kako sve moram izbaciti na papir i da mi je tada puno lakše. Nisu to umjetnička djela, daleko od toga, ali pišem sve što mi padne na pamet. I tako smo malo pomalo dosle na ovu ideju. Pa kad vec toliko piskaram, zasto onda to ne bi bilo o onome o cemu imam najvise za reci?
A to je o meni- Lavici, i o mojem malom Laveku koji je zapravo sad vec poprilicno velik, ali jos nije Lav. Zapravo, nekako ce zauvijek ostati Lavek.
Svasta smo moj Lavek i ja prosli u ovih 11 godina i znam da nas ceka jos puno toga. I zgoda i nezgoda, i lijepih i manje lijepih trenutaka. Dobrih dana, loših dana, suza, smijeha. Ali tako je svim Lavicama i njihovim Lavekima.
Pisat cu o događajima koji su se meni posebno zbog nekog razloga urezali u pamćenje, o tome kako sam ih ja doživjela i na kraju preživjela i kako danas gledam na njih. Pisat ću i o stvarima koje vidim oko sebe, što mislim o njima…

A zašto Lavica?
Zbog mnogo razloga. Svi smo mi jaki. I svi mi možemo puno više nego što mislimo. Da mi je netko rekao prije nešto više od 11 godina kako će moj svijet izgledati, mislim da bih prvo rekla- Nema šanse, ja to ne mogu. A evo. Izgleda da ipak nekako mogu. Čak često pomislim da bih mogla još i bolje.  Ali često pomislim i da mi svaka čast na svemu.
Ali, kad se sve zbroji, mislim da mi ide dobro i da ipak nekako uspijevam od “nenormalnosti” napraviti “normalno”. Puno toga sam morala posložiti i presložiti sama sa sobom. I još puno toga moram.
Recimo da je to dovoljno da opravdam ime “Lavica”. A i kad već mogu birati, neka to onda bude kraljica životinja, zar ne?

A zašto Lavek?
I moj Lavek je kroz svašta prošao. On je pravi borac u ovim pricama. Sve o cemu ću pisati se zapravo njemu i oko njega dogodilo i događa se. Ja sam samo bila uz njega. I uvijek ću biti. I unatoč svemu, taj moj Lavek ne skida osmijeh s lica.

Nadam se da ćete čitati moje priče, nadam se da ćete dobiti želju podijeliti svoje priče s nama.

Do sljedećeg puta, ljubi vas
Lavica.

Voljeli bismo se javno zahvaliti svima koji su na bilo koji način sudjelovali u stvaranju i poboljšanju rada Centra iLab:

2019.

1. Reach For Change / Tele 2 Hrvatska, 180 000 kn, MIHA aplikacija za učenje hrvatskog znakovnog jezika za djecu

2. Grad Zagreb, Ured za zdravstvo,

3. Grad Zagreb, Ured za socijalnu zaštitu osoba s invaliditetom

4. Grad Zagreb,

5. Helena Bukovac, izrada dizajna za MIHA aplikaciju za učenje hrvatskog znakovnog jezika za djecu

6. Obitelj Đurđević, donacija didaktičkih igračaka

7. Obitelj Đigaš, donacija didaktičkih igračaka

8. Projekt izrade mobilne aplikacije (2019.):

Od srca zahvaljujemo obitelji Đurić na iznimnom trudu i uloženom vremenu da editiraju 600 videa koji će biti u databazi aplikacije, snimanju zvuka cijelog vokabulara, pomoći u organizaciji projekta te traženju izvora financiranja. 

2018.

1. Grad Vrgorac, MIHA aplikacija za učenje hrvatskog znakovnog jezika za djecu

2. Decathlon, 1000kn

3. G. Daxini, donacija aparata za kavu za zaposlenike Centra iLab

4. Obitelj Đurić, donacija disk ljuljačke za SI kabinet

5. Gđa Selaković, hladnjak za zaposlenike Centra iLab

6. Zaklada Zamah, ormarić za pohranjivanje dokumenata

7. Gđa Tomljanović, uredski pribor

8. G. Đigaš, usluge radova i popravaka

9. Wiener osiguranje, 5000kn

2017.

1. Grad Zagreb, Ured za socijalnu zaštitu osoba s invaliditetom

2. Grad Zagreb, Ured za zdravstvo

3. Hrvatska elektroprivreda, 13000kn

4. Interkonzalting

5. G. Miković, Kallax polica za knjige

6. Privatna praksa dentalnog laboratorija Nenad Miković, 15000kn

7. Obitelj Dragić, donacija didaktičkih igračaka

8. Tea Selaković, mikrovalna pećnica za zaposlenike Centra iLab

2016

1. Grad Zagreb, 10 000kn za projekt Rano otkrivanje i prevencija nastanka teškoća u razvoju dojenčadi i djece rane dobi

2. g. Josip i g. Dragec Skledar, izrada kosine (oprema za SI kabinet)

3. Obitelj Cvitanović, izrada tri strunjače za SI kabinet

4. Franciska Olujić i dečko Miki ;), pomoć pri selidbi i transportu u novi prostor

5. Obitelj Miković, donacija loptica za bazen i šatora

6. Obitelj Ljubas, donacija pilates lopte, masažera, balansnog jastuka i puno malih igračaka

7. Kontinuirana savjetodavna podrška kolegica iz udruge Hrabri telefon.

8. G. Rošić, donacija za troškove režija za pola mjeseca.

2015

1. Grad Zagreb, 10 000kn za projekt Prevencija razvoja teškoća u djece i dojenčadi

2. Gudački Kvartet Rucner, 8000kn za opremanje SI kabineta

3. Plovput, do.o., 3000kn za opremanje SI kabineta

4.  Phoenix farmacija, 2000kn za opremanje SI kabineta

5. Gđa Biserka Ofenbeher, donacija knjigovodstvenih usluga

6. Gđa Marica Zubec, savjetodavne usluge

2014

1. Obitelj Županić, donacija puno igračaka za manju djecu, pilates lopta

2. Obitelj Rakoš, donacija tatami strunjače, tobogan, spužvastih slova

3. Gđa Biserka Ofenbeher, donacija knjigovodstvenih usluga

4. Anonimne donacije plišanih i dr. igračaka