Centar iLab

Dani otvorenih vrata udruge iLab

Pozivamo vas na Dane otvorenih vrata udruga ( DOVU) 2017. u organizaciji Ureda za udruge.

Udruga iLab dani otvorenih vrata udruge ilab25.-27.5.2017. i ove godine sudjeluje na Danima otvorenih vrata organiziranjem različitih predavanja i radionica našeg stručnog tima. Cjelokupni program održat će se krajem svibnja, a u zanimljivom rasporedu koji smo pripremili sigurno ćete pronaći nešto za sebe.

Broj polaznika po radionici je ograničen na maksimalno 15 te su prijave zbog toga obavezne do 24.5.2017. na office@ilab.hr

Sve radionice su besplatne.

PROGRAM UDRUGE ILAB ZA DOVU 2017. :

1. ČETVRTAK, 25.05.2017., 18-19h, iLab – Kamaufova 9

Tema: Uloga psa pomagača u rehabilitacijskom radu

Predavač: Tea Selaković, prof. rehabilitator

Ovo interaktivno predavanje osmišljeno je kako bi sudionici sami doživjeli utjecaj psa pomagača u poticanju razvoja 5 osnovnih područja (motoričko, komunikacijsko, emocionalno, osjetilno i kognitivno). Sudionici će također dobiti odgovore na dva najčešća pitanja: „Što točno radi pas pomagač?“ i „Po čemu je pas pomagač drugačiji od psa-kućnog ljubimca?“. Uz primjere iz prakse, video snimke, sudionici će sami sudjelovati u intervenciji potpomognutoj psima pomagačima.

Predavanje je namijenjeno svima koje zanima kakvu ulogu ima pas pomagač u rehabilitacijskom radu – roditeljima, terapeutima..

2. PETAK, 26.5.2017., 18-19.30h, iLab – Kamaufova 9

Tema: Uloga osjetnih informacija na razvoj mozga

Predavač: Lina Daxini, prof. psih. i Nikolina Skledar, SIAT terapeut

“Uloga osjetnih informacija na razvoj mozga” je interaktivna i iskustvena radionica namijenjena prvenstveno roditeljima djece s teškoćama, a potom i svima drugima zainteresiranima. Kroz različite aktivnosti proći ćemo kroz sve naše osjetne sustave te diskutirati o tome kako utječu na razvoj mozga od najranijih dana te kako ih se može poticati.

Radionica je prevenstveno namijenjena roditeljima djece s odstupanjima u razvoju.

3. SUBOTA, 27.05.2017., 10-11.30, iLab – Kamaufova 9

Tema: Važnost igre u razvoju djeteta

Predavač: Vesna Katalinić, soc. radnica, play terapeut u edu., Gestalt psihoterapeut u edu.

U ovom predavanju roditelji će moći čuti informacije na koje sve aspekte djetetovog razvoja utječe igra, zašto je od ključne važnosti da djeca imaju slobodno vrijeme za slobodnu samoinicijativnu igru te zašto je ponekad dobro da djeci bude dosadno.

Također, roditelje će se uputiti koji tipovi igre postoje te u kojoj dobi djece se pojavljuju.

U kratkim vježbicama prezentirat će se i različite metode kako s djecom kroz igru raditi na iskazivanju emocija.

Predavanje je namijenjeno svim roditeljima.

4. SUBOTA, 27.5.2017., 18-19.30h, iLab – Kamaufova 9

Tema: Pokretom do učenja kroz prve tri godine života

Predavač: dr.sc. Maja Petković, mag. rehab. educ

Kroz ovo predavanje sudionici će dobiti detaljnije informacije o osjetljivim periodima razvoja djeteta integrirajući znanja iz neuroznanosti, psihologije percepcije te senzorne integracije kao i iskustvene primjere kako odabirom aktivnosti i materijala stimulirati djetetov razvoj kroz jednostavnu igru i interakciju.

https://www.udruge.hr/#!kalendar

Posted on May 3, 2017 by Lina.

Nogometaši i visibabe

Bio je to zanimljiv period. Svega pomalo, napretka u jednom i regresa u drugom. Strepila sam nad svakim korakom natrag, glumeći detektiva ne bih li otkrila neki krivi potez, možda njegov zamor, nedostatak ili višak rada… jer “mora” postojati krivac.

S druge strane, silno sam se veselila svakom napretku. Bilo je onih malenih, ali vrlo dragocjenih, i onih velikih, ponekad prijelomnih.

Često sam znala osjetiti monotoniju i sivilo svakodnevnice živeći kao mama koja je ostala doma, ali uhvativši se ukoštac s autizmom počneš živjeti određeni vrtuljak događaja i emocija. Teško da i jedan dan sliči onom prethodnom.

Jedan od takvih dana je bio kada je Mihael sa svom pažnjom pratio sestru kako se igra s loptom. To je bilo toliko zanimljivo da više nije bilo važno što mu je oduzela loptu. Poučena iskustvom, povukla sam se da vidim rasplet događaja. Seka je svašta izvodila, nogomet i košarku i čak malo tenisa, sve u isti tren. Zabavljali su se, premda je Mihael u cijeloj toj priči bio malo postrance. Došavši na red za loptu, silno ju je htio lupiti nogom kao sestra, no nije znao kako.

Tako jednostavna radnja… a tako teška. Moraš znati stajati na jednoj nozi, biti u ravnoteži, savršeno osjećati nogu, imati osjećaj udaljenosti lopte od tijela, i znati koliki zamah treba da lopta poleti… svašta nešto treba znati oko te lopte. Došla sam, pomogla sam mu stajati na jednoj nozi, i pridržavajući drugu nogu lupili smo tu kompliciranu loptu i odletjela je daleko Salve smijeha, pa opet i opet. I još vježbamo. Pitala sam se koliko sitnih, dječjih radosti ovom malenom dječaku predstavljaju određene prekretnice. Penjati se uz ljestve, povlačiti uže, okrenuti ključ u bravi, ljuljati se sam na ljuljački, staviti i promiješati kakao u mlijeko… sve su to zadaci, a ne sitnice.

Nedugo nakon toga, prve tople zrake sunca izmamile su nas van prema obližnjoj livadi. Putem nas je čekalo mnoštvo visibaba, sve jedna do druge. Privlačim Mihaelov pogled prema tom malom zimskom čudu, i on spremno uhvati brati cvijeće. Evo jedna “sitnica” koja nije zadatak Pokušavajući mu pokazati znak za cvijet i privući ga da pomiriše, dobila sam visibabu u usta, želio je da je probam kao i on. I u svoj toj radosti, najviše sam bila sretna radi njegove spretnosti, shvaćanja i ponajviše sudjelovanja. Cijeli izlazak vrtio nam se oko visibaba i baš je bila šteta što nismo ponijeli onu “zločestu” loptu. Motiviraju takvi trenutci i u tim sitnicama čitaš puno više od onog što vidiš, i nije ti potrebno glumiti detektiva ili tražiti krivca za taj polet. Vidiš ga u tih 116 cm

Koliko god bilo teško prolaziti bilo kakav regres, i gristi se zbog eventualnih uzroka, ništa, ali baš ništa ne može umanjiti radost zbog svakog koraka naprijed. Tih dana smo se možda manje gledali u oči, teže komunicirali, i nismo učili predviđene zadatke, ali zato smo učili stajati na jednoj nozi, šutirati loptu, i brali cvijeće za mamu… pa makar za degustaciju

Posted on March 26, 2017 by Lina.

Dobro nam došla, Kristina!

Dragi naši posjetitelji i korisnici,

S velikim veseljem, a i ponosom objavljujemo da se našem timu pridružila i Kristina, naš office manager.

Kristina godinama prati naš rad, u potpunosti razumije našu priču i viziju te se pokazala kao vrlo proaktivni član našeg tima. Kristina također dubinski poznaje kako sustav funkcionira te je uvijek spremna pomoći našim roditeljima i korisnicima savjetima i daljnjim uputama.

Draga Kristina, hvala ti što si dio iLaba! Dobro nam došla!

Posted on February 1, 2017 by Lina.

Dan, mjesec, godina…

Prošlo je već neko vrijeme od moje zadnje kolumne. Svašta se i izdogađalo – kontrole raznih specijalista, Lavekove dvije anestezije pa oporavci, ali zapravo je nekako najveći razlog taj što se na kraju svake godine nekako usporim, pa počnem promišljati. Što je bilo, hoću li se sjećati za 10 godina ove godine, po čemu je bila posebna, drugačija, bolja, možda lošija? Pa onda kao i većina krenem s odlukama za sljedeću godinu.

Prošla godina je bila ipak malo drugačija, počela sam za sebe raditi na nekim promjenama na koje sam jako ponosna. Polako sam se počela izvalačiti iz neke kolotečine…Pa evo, počela sam i pisati. Počela sam i čitati. Opet. I odluka je da ovaj put neću posustati. Pa makar svaki dan pola sata i to je dovoljno.

Što se zapravo dogodilo? Išla sam s Lavekom na nekakvu kontrolu u bolnicu gdje nas zapravo već dosta ljudi poznaje. I tako sretnemo se mi s jednom medicinskom sestrom i ona se ne može načuditi kako je Lavek velik, pa koliko ima godina, gdje smo, kako smo i ona ostala pitanja koja se uvijek postavljaju u takvim razgovorima.

11 godina. Shvatila sam da se ne sjećam tih 11 godina. Da, sjećam se ja dosta epizoda i događaja, ali vjerojatno ste i sami primijetili da uopće ne znam koje je to godine bilo. Mogu otprilike procijeniti samo po tome je li Lavek tada išao u vrtić ili školu. Ja i danas moram dobro razmisliti koliko uopće godina Lavek već ide u školu. Nemam ja prvi razred, pa udžbenike za drugi, treći, koji bi zapravo danas Lavek bio razred? Peti? Šesti? Moram izračunati i koliko ja imam godina.. Kao da sam zapela u toj 2005.. I sve mi je nekako isto. A 11 godina života je jako puno. I svaki dan je manje više isti. Kao i mjesec. Kao i godina.

Jer nama, mamama Lavicama, naši Laveki su uvijek na prvom mjestu. To je najveća ljubav na svijetu. Ali da bismo mogle dati tu ljubav, prvo je i osnovno da zavolimo sebe, da se ne pogubimo, izgubimo. Da ostavimo barem malo prostora i za sebe. Da počnemo čitati i nešto što nema veze s genetikom, razvojem mozga, grafomotorike… Da se dobro isplačemo kada nam dođe, da se dobro nasmijemo, podružimo…

Prošle godine sam prvi puta zamolila susjedu za pomoć. Trebalo mi je dugo vremena da shvatim da ima ljudi koji istinski žele pomoći, koji vide da eto, nije baš najlakše neke stvari izvesti. I da shvatim ono najbitnije – da ne mogu sve sama.

Shvatila sam kakve sam divne ljude upoznala zbog Laveka, ljude u sličnim situacijama.. Zbog svih njih sam danas bolja osoba i presretna sam što ih poznajem. Puno im hvala na tome. Na podršci, potpori, razgovorima, savjetima, humoru, smijehu…

I zato te odluke. Koje su nadam se ovaj put nekako realističnije, pametnije.. A glavna i najveća je – ove godine ću se svakako sjećati. Po dobrome. I boljem. Jedna odluka je i upisati tečaj tanga. To želim već jako dugo. Nema više opravdanja. Posjetiti Beč, srediti glavu, uzeti par sati vožnje i ponovo početi voziti.

I zato vjerujem da kada ova 2017. bude pri kraju znat ću odmah odgovor na pitanje:

Je li ovo godina manje ili godina više?

Do sljedećeg puta,

Ljubi vas Lavica.

Posted on January 24, 2017 by Lina.

Obično, ni po čemu posebno roditeljstvo

„Ne znam, mama, ja zbilja ne znam što bih učinila na vašem mjestu“ kaže mi nama draga teta iz jedne poliklinike. „To je jako nezgodno, ali morate!“ nastavi ona. Udahnem i ne mogu da se ne zapitam ako ona s toliko iskustva i znanja ne zna kako postupiti, Bože dragi hoću li ja znati donijeti ispravnu odluku.

Završili smo s terapijama i krenuli dalje po slijedećim aktivnostima, no sve je nekako bilo sivo i manje lijepo i to sve zbog tog osjećaja, te potrebe da donesem najispravniju odluku. Situacija je da možda istraumatiziram dijete i prisiljavam ga da nosi aparatiće dok vrišti iz petnih žila, molećljivo tražeći spas i utjehu u mom naručju… nakon dvije godine borbe sa sluhom došli smo do ovog (ne mogu, a da se ne osjećam poraženo) ili ustrajati i nadati se da taj plač utihne zbog moje dosljednosti i truda da pokažem da zvuk krije mnoštvo ljepote, melodije, jasnoće… Pitam se čija je to odluka, moja ili njegova?

Dok sam se preispitivala i tražila savjeta od svake njegove tete sa terapija znala sam da sam odluku već donijela. Pustila sam tu misao i posvetila se senzornoj terapiji, radnoj terapiji, traženju termina kod neurologa i moram priznati da sam čeznula u cijeloj ovoj priči za malo normalnosti, za malo sveprisutnog i prosječnog, za malo ničeg posebnog. Čeznula sam za takvim odlukama.

Zapletena u te emocije i preispitavanje više svojih nego sinovih snaga hodala sam do auta još mozgajući gdje sam stavila pužnicu, da li je daljinski govornog procesora na mjestu, jesam li ponijela uputnice i natuknice za pitanja, jesu sve sličice od PECSa tu i da naravno… vječno pitanje gdje su mi ključevi od auta ;-))) i podignuvši pogled prema djeci ugledam najdivniji prizor.

Braco Mihael i seka M se drže za ruke i šetaju sami… bez mene! Seka u svojoj dječjoj nježnosti pokazuje bratu parkić i znakuje mu imena sprava. Maleni Mihael sve prati i sa sekom ostvaruje divnu socijalizaciju. Njih dvoje kao veliki, a tako mali. Promatrala sam ih dugo sasvim tiho da ničim ne poremetim meni ovaj sveti trenutak. Odvrtio se film svih pokušaja socijalizacije, da gleda seku u oči, da joj pruži igračku i da zajedno grade igru, da se zagrle i počupaju, da čine što brat i seka čine. Odvrtio se film usmjeravanja Mihaela gdje je auto, da ne zapinje od najmanji kamenčić i da hoda samostalno bez da ga požurujem ili usporavam i svako 10m nosim, da ne bježi na cestu i da prati mamu bez da je drži za ruku… Puuuno smo napredovali u ove 2 godine.

I evo.. napokon nešto normalno, sveprisutno, reklo bi se – ništa posebno. „Naravno“ da će se brat i seka držati za ruke.

Osmjehnem se zadovoljno što imam priliku biti roditelj u jednoj normalnoj, možda ništa posebnoj situaciji.

;-))))

Posted on January 23, 2017 by Lina.